Pjesma pred smrt
(Pokojni Petar Živković, borac piše svojoj sestri iz ohridske bolnice dva dana pred svoju smrt.)
Bolan Pero u
Ohridu leži,
Njemu glava crnoj zemlji teži.
Uze Pero, sestri pismo piše,
Suha ruka, hoće da izdiše! —
Mili svete, mio i premio!
Brzo si se na me rasrdio!
Mlagjan javljam svome milom rodu
Da se spremam svome tužnom grobu!
Miloj Seji da mi se ne nada,
Jer njen Pera u ratu postrada!
Draga sestro, cvijete iz njedara
Teška boljka brata ti obara.
Već tri dana meni pale svijeću,
Kućo moja, zar te vidjet neću?
Ko će bijelo plandovati stado,
Ko ljubiti u selu mi drago!?
Ko će krasne njive poorati,
Ko će lijepe bašte posijati!?
Ko će kuću moju nadgledati,
Ko će malo selo veseliti!?
Ko će na grob mojoj ići nani.
S njome biti, svijeću joj palitil?
Draga sestro, našem ocu kaži,
Da za Peru on i sada važi.
Maćija ga moja nagovara,
Da mi uvijek neprilike stvara!
Eto njemu sad maćije moje,
Nek se sreće nauživa svoje!
Bog je mene sklonio sa svijeta,
Njojzi Pera sad više ne smeta!
Moj bi otac opet dobar bio,
Ne bi mene mladog napustio,
No ne smjede od proklete žene,
S toga, sejo, ti ožali mene!
Majke nemam da me ona žali,
Samo majka umije da ožali!
S toga, sestro, imaj me u vidu,
Javi svima: grob mu u Ohridu!
Zbogom sejo, zbogom srećo mila,
Skoro me je raka zakriljila.
Počivaću na ohridskom groblju,
To će biti dika našem roblju.
Ovdje leže još mnogi junaci,
Na se, sejo, crninu nabaci!
Zemlja ova srpska mora biti,
Nju Srbija ne smije napustiti.
Zbogom polja, zbogom vinogradi,
Zbogom i vi svi drugovi mladi!
Zbogom cure, što ste sa mnom bile,
Što ste sa mnom srpsko kolo vile
Na sastanku kod te crkve naše,
Oči moje sad se zaplakaše!
Znaćeš, sejo, gdje ti leži Pera
U Ohridu kod krsta zelena.
Tu će biti jedna humka nova,
To će kazat’ i pjesmica ova!
Dosta pjesmo, srce već mi strada
Grudi moje ruše se od jada!
Sjutra će me saraniti mlada! —
Sa crkve će tužna biti zvona,
Pred sandukom dva mlada gjakona.
To će biti jedna tužna slika:
Nose groblju srpskoga vojnika!
Za sandukom nema nikog svoga,
Zaplakaće ko vjeruje Boga!
Za sandukom ide tužna četa,
Svi šapuću: „Velika je šteta!
Ta Pera je krasan vojnik bio,
Svom je rodu spomen ostavio,
Za to, sejo, još pominjem Boga,
Pozdravi mi roditelja moga,
Pa mu kaži da se s njime praštam,
Na smrti mu sve greške opraštam,
Primitc pozdrav od hrabrog vojnika,
Od Perice srpskog pobornika!
Sad proljeće svakom nudi cvijeće,
Samo Pera svom se grobu kreće!
Rogjaj sunca Peri više nema,
Jer se Pera u grob hladni sprema!
Njemu glava crnoj zemlji teži.
Uze Pero, sestri pismo piše,
Suha ruka, hoće da izdiše! —
Mili svete, mio i premio!
Brzo si se na me rasrdio!
Mlagjan javljam svome milom rodu
Da se spremam svome tužnom grobu!
Miloj Seji da mi se ne nada,
Jer njen Pera u ratu postrada!
Draga sestro, cvijete iz njedara
Teška boljka brata ti obara.
Već tri dana meni pale svijeću,
Kućo moja, zar te vidjet neću?
Ko će bijelo plandovati stado,
Ko ljubiti u selu mi drago!?
Ko će krasne njive poorati,
Ko će lijepe bašte posijati!?
Ko će kuću moju nadgledati,
Ko će malo selo veseliti!?
Ko će na grob mojoj ići nani.
S njome biti, svijeću joj palitil?
Draga sestro, našem ocu kaži,
Da za Peru on i sada važi.
Maćija ga moja nagovara,
Da mi uvijek neprilike stvara!
Eto njemu sad maćije moje,
Nek se sreće nauživa svoje!
Bog je mene sklonio sa svijeta,
Njojzi Pera sad više ne smeta!
Moj bi otac opet dobar bio,
Ne bi mene mladog napustio,
No ne smjede od proklete žene,
S toga, sejo, ti ožali mene!
Majke nemam da me ona žali,
Samo majka umije da ožali!
S toga, sestro, imaj me u vidu,
Javi svima: grob mu u Ohridu!
Zbogom sejo, zbogom srećo mila,
Skoro me je raka zakriljila.
Počivaću na ohridskom groblju,
To će biti dika našem roblju.
Ovdje leže još mnogi junaci,
Na se, sejo, crninu nabaci!
Zemlja ova srpska mora biti,
Nju Srbija ne smije napustiti.
Zbogom polja, zbogom vinogradi,
Zbogom i vi svi drugovi mladi!
Zbogom cure, što ste sa mnom bile,
Što ste sa mnom srpsko kolo vile
Na sastanku kod te crkve naše,
Oči moje sad se zaplakaše!
Znaćeš, sejo, gdje ti leži Pera
U Ohridu kod krsta zelena.
Tu će biti jedna humka nova,
To će kazat’ i pjesmica ova!
Dosta pjesmo, srce već mi strada
Grudi moje ruše se od jada!
Sjutra će me saraniti mlada! —
Sa crkve će tužna biti zvona,
Pred sandukom dva mlada gjakona.
To će biti jedna tužna slika:
Nose groblju srpskoga vojnika!
Za sandukom nema nikog svoga,
Zaplakaće ko vjeruje Boga!
Za sandukom ide tužna četa,
Svi šapuću: „Velika je šteta!
Ta Pera je krasan vojnik bio,
Svom je rodu spomen ostavio,
Za to, sejo, još pominjem Boga,
Pozdravi mi roditelja moga,
Pa mu kaži da se s njime praštam,
Na smrti mu sve greške opraštam,
Primitc pozdrav od hrabrog vojnika,
Od Perice srpskog pobornika!
Sad proljeće svakom nudi cvijeće,
Samo Pera svom se grobu kreće!
Rogjaj sunca Peri više nema,
Jer se Pera u grob hladni sprema!
“Српска зора” ‐ бр. 13, јун 1913
Нема коментара:
Постави коментар