Ivan Franjo Jukić - Vojevanje Cernogoracah i Rusah s Hercegovcim

 Ivan Franjo Jukić

 

Vojevanje Cernogoracah i Rusah s Hercegovcim

 (God. 1807. L. M.).

 

 

Pije vino cetinjski vladika,

U Cetinju, na srid gore cerne,

Vino pije pak je besidio:

“Pit ću vino do Jurjeva dana,

Kad mi licem Jurjev danak sine,

Uzjašit ću debela dorata,

Pak goniti do novoga grada,

Do konaka Moskov gjenerala,

Zaiskat ću vojsku ubojitu,

I na vojsku hranu i džebanu,

A od kralja ubojne topove,

Na topove kuhvat i džebanu,

Prehvaćat ću svu Hercegovinu,

Od Nikšića do Konjica bila;

Od onud će pobro udariti,

Pobratime Karagjorgie silni.

Skoro sam se pobratio š njime,

Pobratio, govor učinio:

Na Konjicu da se sastanemo,

Uzimljemo zemlju Bosnu ravnu,

Od Kosova sve do medje suve

Sto i šeset turskieh gradovah,

A toliko sitnih palanakah.”

“Što mislio cetinski vladika,

Što mislio, to i učinio.

Kad je njemu Jurjev dan svanuo,

On odlazi k Moskov-gjeneralu,

I zapita, što mu želja iska,

Al mu veli Moskov-gjenerale.

“Prodji me se cetinjska vladika!

Nedam tebi druga ni jednoga,

Nedam tebi topov ni džebane;

Jer sam čuo, gje mi ljudi kažu,

Da je Dadić vojsku sakupio,

Četerdeset barjakah skrojio,

Pod barjake popiso junake,

Vazda dèrži na okupu vojsku;

Hoćeš moju poharati vojsku,

Ostaviti tope u Turakah;”

Al mu veli cetinjski Vladika:

Nij istina, čestit gjenerale

Nij istina, što ti ljudi kažu:

Jer mi sinoć tanka knjiga dodje

Iz Mostara, od mog pobratima,

Iz pod Spilah pokraj vode hladne,

A od Škulja, i od Vértiguza,

Oni meni knjigu načinili:

“Pobratime cetinjski vladika!

Vodi vojsku, evo vakta sada,

U Mostaru neima junaka,

Da uzjaše konja od mejdana,

Da iztjera prama kaurinu,

I ubije puškom od očiuh,

Posiječe ćordom od bedrice;

Gjorgje se je kèršno opremio,

Pa zašao Šabcu i Užincu,

Prehvaćati careve gradove,

A Dadić je opremio vojsku,

Četèrdeset spremio barjakah,

I pred njima Memiš agu sina

Otišli su Šabcu i Užincu,

Gje se sreli, tu se udarili,

Pa po Turke loša sreća bila:

Što propalo, što u Drinu palo.”

Kada Moskov riči razumio,

On podiže silovitu vojsku,

I kraljeve ubojne topove,

Pa ju vodi ka Cetinju ravnu.

(Prevari se, ujede ga guja!)

Na Cetinju ustavio vojsku

Pokraj dvora cetinjskog vladike,

Dok vladika silu sakupio

Vodi vojsku uz Cetinje ravno

Goru-cèrnu i Moraču tvèrdu,

Niza Župe sve do Dubrovnika

Vojsku vode, a topove vuku,

I za njima kuhvet i džebana.

S Kulašina, do Nikšića sidje

Pod Nikšić je noćju dohodio,

Meterize tverde zatrapio,

Kad se svanu i ogranu sunce,

Nikšićani tom se začudili,

Odkud vojska na polju širokom!

Vladika je zohor učinio,

Na silene svoje Cèrnogorce,

Te spletoše od boja košove,

Navaljuju zemlju i kamenje,

Na košove tope uzvaljuju.

Stali biti Nikšić na krajini,

Nikšić biju dva biela dana,

A brane se age Nikšićani.

Kad je treće jutro udarilo,

Vieće su učinili Turci:

Opremili konje i junake,

A pred njima Osman kapetana

A za njime Džinić Useina.

A za njime Beču Pinjevića,

A za njime agu Avdiljuca,

Pa udare gradu ka kapii

Kroz kapiu na polje široko,

Do tabora Moskov-gjenerala.

Jadovit su dženjak zametnuli,

Dženjak bio dva puna sahata,

Al zaludu, fajde neimade;

Puno Vlahah, a malo Turakah!

Pobjegoše Turci Nikšićani,

Pobjegoše k gradu i kapii,

Pak se brane iz kamena grada.

Branili se za nedjelju danah,

Pomoći jim ni odkuda nejma.

Jedno jutro podranili Turci,

Prie zore, i dana biela,

Izhodili gradu na tabiu,

Gjeno leže carevi topovi,

A pred njima Osman kapetane,

Pak su vjeće učinili Turci.

Veli njima Osman kapetane:

“Moja bratjo, i družino mila!

Mi što ćemo od života svoga?

Branismo se ev’ nedilju danah,

I na živoj vatri izgorjesmo,

A ni odkle pomoći nam nejma!

Daj, da damo od Nikšića ključe,

Ključe damo, život izbavimo,

Branismo se... živit nemožemo?”

Al mu veli Džinić Useine:

“Kurve sine, Osman kapetane!

Zar ćeš dati Nikšić na krajini,

Našeg grada brez velika jada,

A topove, brez mértvieh glavah?

Bre dišeri, Osman strašljivice,

Neda bogme! Džinić Useine,

Tako meni dina i amana,

Dok mi j’ rusa na ramenu glava,

I desnica pri ramenu ruka,

Nedam grada cèrnom kaurinu;

Već kad svane i ograne sunce,

Dobre ćemo konje uzjahati,

A pješaci puške prihvatiti,

Pa udarit u polje Nikšićko

Do tabora Moskov-gjenerala:

Il će nam se izoriti glave

U dobrieh pokraj noguh konjah,

Il potisnut Moskov-gjenerala,

Iz široka polja Nikšićkoga?”

Kada svanu i sunce ogranu,

Spremili se konji i junaci,

Konjanici konje posjednuli,

A pješaci puške prihvatili,

Te udare gradu na kapiu

Pred njima je Osman kapetane,

Poletjeli niz polje široko,

Do tabora Moskov-gjenerala.

Dok sidjoše, čarku zametnuše;

Veliki se bojak učinio,

A topna se vatra prolomila;

Bojak bio tri debela sata,

Bojak bio, pak se razmetnuo:

Turčinu je, mili Bog pomogo,

Pa potisnu Moskov-gjenerala,

Gonili ga poljem i planinom,

Pobratime, dva puna sahata,

A mogli su triput još toliko,

Al grad jim je saman ostanuo.

Najboljega izgubiše druga,

Po imenu Džinić Useina,

U široku polju Nikšićkomu.

Tu se bili, pa se i vratili

Bolje srieće, mira čekajući.

Al kopile, cetinjski vladika,

Njemu vrazi mirovat nedali:

Izturio tabor na Grahovo,

Na Grahovo, na polje široko,

Koliko je sve Grahovo pusto,

Sve Grahovo, i Grahovac mali,

Do Trešnjeva sela cèrnogorskog,

Do Vehdžida, do turske džamie,

Do Zasklopa turskog i kaurskog,

Do Klobuka, do turske krajine,

Sve kaurska vojska pritisnula,

Kapa šavka, kao cérna čavka,

Čadorovi kao labudovi,

A barjaci, ko merki oblaci!

Pa prevukli kraljeve topove,

Do Klobuka, do careva grada.

Klobuk biju sa četiri strane,

A brane se age od Klobuka,

Branili se dva biela dana.

Kada treće jutro osvanulo,

Sastali se age Klobučani,

A pred njima Bijadiću stari,

Pak su vjeće oni učinili:

“Mi što ćemo od života svoga?

Mi od vatre žive izgorjesmo,

A ni odkle pomoći nam nejma!”

Al veli jim Bijadiću stari:

“Bratjo moja! carski vitezovi,

Da mi sitan mazar načinimo,

Pak šaljemo k kamenu Mostaru,

Baš na ruke Dadić Aliagi?”

Tome age odmah privolile,

Stali, sitan mazar napisali.

Mazar pišu, harze prepisuju,

Sirotinske pèrste udaraju;

U mazaru govorili Turci:

Aliago, careva gazio!

Il nečuješ, il nehaješ tužan?

Da mi davno jesmo obsjednuti

I na živoj vatri da gorimo;

Branismo se dva biela dana

Al se ubranit bolan nemožemo.

Nije šala Moskov-gjenerale

I džidia, cetinjski Vladika!

I kraljevi kuhvet i topovi

I široka Gadska polovina –

Gadačka se odmetnula raja,

I Vladiki vjeru založila.

Bèrže diži vojsku od Mostara,

Bèrže bolje, do nedjelju danah;

Ako nećeš do nedjelju danah,

Mi dadosmo ključe od Klobuka,

I šest stotin carskih siroticah.”

Tako age mazar načinile

Pod mazara mazardžiu daju,

Pak ga šalju ka Mostaru gradu,

A na ruke Dadić Aliagi.

Kad je mazar njemu dolazio,

Mazar uči a suze proljeva.

Kad on vidje, šta mu knjiga kaže,

K seb’ dozivlje serdar Rezikala:

“O djetiću, serdar Rezikalo!

Hajde, jaši vranca od mejdana,

Pak ga goni drumom čavlenikom.

Kraj Neretve, pokraj vode hladne,

Do Drežnice sela velikoga,

Diži meni vojsku pregolemu,

Svu Drežnicu i gornju i donju

I Cekića starog barjaktara

I staroga Džinić Jusuf-agu,

Vodi vojsku ka mojemu gradu.”

A zavika Kevru buljukbašu:

“Kevrane, moja slugo vjerna!

Hajde jaši široka dorina,

Pak ga jaši kraj mutne Neretve,

Do široka polja Bieloga,

Diži meni Bjelopoljce silne,

Do Porima i do Podveleži,

I Bubala Salih barjaktara,

Pa jih vodi na moju Carinu.”

Kada tako Dadić razredio,

On mi side na mehka dušeka,

Pa uzimlje divit i artiu,

Sitne knjige piše na koljenu.

Jednu bio knjigu načinio,

Pak ju šalje k kasabi Konjicu,

A na ruke Bektašević bega:

“Diži vojsku od Konjica tvoga,

Pa ju vodi na moju Carinu,

Valja zemlju carevu braniti.”

Tu opremi, a drugu napisa,

Pak je šalje k Počitelju ravnu,

A na ruke Gavran kapetanu:

“O gazio, Gavran kapetane!

Diži vojsku s Počitelja tvoga,

Svu Gabelu i gornju i donju

Do Tesane sela velikoga,

I do medje turske i kaurske,

Diži vojsku do subote perve,

Vodi bolje, u Vidovo polje;

Kada puknu topi na Mostaru

Nek odpuknu i na Počitelju.”

Tu opremi, a drugu napisa,

Pak ju spremi k gradu Ljubuškome,

A na ruke Mahmut kapetana:

“O sokole, Mahmut kapetane!

Diži vojska s kèršna Ljubuškoga

Diži vojsku, do subote perve,

Vodi bolje u Vidovo polje,

Kada puknu topi na Mostaru,

Nek odpuknu i na Ljubuškomu.”

Tu opremi, a drugu napisa,

Pak ju šalje k gradu Ljubomiru,

A na ruke Arslan kapetana:

“O sokole, Arslan kapetane!

Diži vojsku od tvog Ljubomira.

Sve Popovo i dolnje i gornje,

Diži vojsku do subote perve,

Vodi bolje na Vidovo polje;

Kada puknu topi na Mostaru,

Nek odpuknu i na Ljubomiru.”

Tu opremi, a drugu napisa,

Pak ju šalje na Utovo ravno,

Gjeno sjede carevi panduri,

A na ruke starca Hadži-bega,

Hadžibega Rizvanbegovića:

“O sokole, starče Hadžibeže!

Diži vojsku od Utova ravna,

Diži vojsku do subote pèrve,

Vodi bolje, na Vidovo polje;

Kada puknu topi na Mostaru,

Nek odpuknu na Utovu ravnu.”

Tu opremi a drugu napisa,

Pak je šalje k Stocu kamenomu,

A na ruke Omer bega mlada,

Omer bega Rizvan begovića:

“O djetiću, silan Omer beže!

Diži vojsku od Stoca tvojega,

Rasno listom i donje i gornje,

Diži vojsku do subote pèrve,

Vodi bolje na Vidovo polje;

Kada puknu topi na Mostaru,

Nek odpuknu i na Stocu tvèrdu.”

Tu opremi, a drugu napisa,

Pak ju šalje k Stonu kaurskomu,

A na ruke Francez-gjenerala:

“Pobratime, Francez-generale!

Možeš li mi pomoć učiniti?

U subotu pod Trebinjom naći,

Ja ću tursku zemlju prečuvati,

I caru ću posluh učiniti...

Kada puknu topi na Mostaru,

Nek odpuknu na dnu Stona tvoga,

Na dnu Stona, kod Plasnoga bora.”

Tu opremi, a drugu napisa,

Pak ju šalje Gadskom kapetanu,

A na ruke Čengić Smahil-agi:

“O sokole, Čengić Smahil-ago!

Diži vojsku od Gadska tvojega.

Diži vojsku do subote perve,

Vodi bolje, na Vidovo polje;

Kada puknu topi na Mostaru,

Nek odpuknu i na Gadsku tvome.”

Kada Dadić knjige razturio,

Malo vrime, zadugo nebilo:

Jeka stade druma širokoga,

Kraj Neretve, pokraj vode hladne,

Pomoli se od Drežnice vojska,

A pred njome serdar Rezikalo,

A za njime Cekić barjaktare;

A za njime šest alaj-barjakah

I šest stotin silnih Drežnjičarah;

Vriska stoji atah i paripah,

Zveka stoji ratah i pušakah;

Popucaju svjetli dževerdari,

A pjevaju Turci krajišnici.

Viju jim se kite niz ramena,

A grebu jim toke o jarake.

Sva ta vojska na Carinu sidje.

Malo vrime postajalo bilo,

Jeka stade kraj vode Neretve

Pomoli se vojska Bjelopoljska,

A pred njome Kevran buljukbaša,

I Bubalo Salih barjaktare,

A za njime pet stotin drugovah;

I ta vojska na Carinu sidje.

Kada to vidi Dadić Aliaga,

On zavika Čorbu Salihagu

Hajde jami ti alajbarjaka,

Pak ga nosi uskiem sokakom

Baš do dvora Bercuranovića,

Podaj barjak Omer agi silnom,

Nek ga nosi na Tepiu staru,

Pobije ga u ravnu kaldèrmu,

Nek se onde moja kupi vojska.

A zavika Bećira Bošnjića.

“Oj djetiću, Bećir ago mladi!

I ti jami zelena barjaka,

Pak ga nosi do na Tepu staru,

Pobij njega u kaldèrmu ravnu,

Nek se onde moja kupi vojska.”

A zavika Krehu od Mostara;

“O sokole, Kreho od starine!

Nosi barjak do na Tepu staru,

Nek se onde moja kupi vojska.“

A zavika Tinaković Ibru:

“Ibrahime, moj sokole sivi!

Bubnjarina tvoja je starina,

Hajde jami daulbasa tvoga,

Pak ga nosi širokim sokakom,

Dobro viči, u daulbas tuci,

Nek se sprema Mostarska krajina,

Dok se spremi Dadić Aliaga.”

A zavika Kazačića Muju:

“O sokole, Kazačiću Mujo!

Ajde jaši hata gjogatasta,

Pak ga goni do na Tepu staru

Bit ćeš meni serasker pred vojskom

Od Mostara, do Grahova ravna.”

Kada tako aga razredio,

Jošt zavika četiri Sehiza:

“Sehizi, moja djetco vjerna!

Opremajte konje od mejdana

I četiri debela jedeka,

Sve zelena, ko četiri vuka,

I medjeda konja velikoga.”

Dok se aga opremio biše,

Sehizi mu konje timariše.

Skoči aga na noge lagane,

Sa svojim se oprašta kadunam.

Pa on spade niz bielu kulu,

A za njime dvanaes momakah

Agi nose skute i rukave;

Dok sišao na mermer avliu,

Do medjeda konja golemoga,

Pa je njemu turski besidio:

“Pani medo, da uzjaše dedo,

Jer je plaho dedo ostario,

Ostario, mejdan ostavio.”

Pade medo, a uzjaši dedo;

Pak poletje preko Tepe stare.

Kroz golemu vojsku sakupljenu,

Kroz kapiu, niz dolnju čaršiu;

Kad sišao na sofu hadžinsku,

Tud konjanik konja odsjednuo,

Barjaktari podjeli barjake

A pješaci puške prislonili;

Dok sidjoše odže i hadžie,

Tude odže dovu očinile,

Odže dovu, a zićer hadžie.

Kad se Turci Bogu pomolili,

Svoje bisne konje uzjahali

Pak tjeraju niz Bišće široko.

Bubnji biju, a svirale svire,

Udaraju zile i borie.

Napred idje Dadić Ali-aga

A za njime bezi i spahie,

Do na Bunu sihodili Turci,

Pa su tude konak učinili,

A u jutro rano uranili;

Podigli se niz polje široko

Prek Rotpulje na Vode-pašine

K kamenome Stocu si hodili,

Do Vidova polja širokoga.

Tude oni dane danovali

Dok se silna neizkupi vojska.

Kad se ona bila izkupila,

Dadić ju je lěpo razradio,

Na alaje, po zelen’ barjake;

Pak je vodi pokraj Ljubomira,

Kada sišli niže Ljubomira,

Do čatèrnje do vode studene.

Nahodili prosjak’ nevoljnika,

Na sred puta gladna i žedjahna.

Prosjak prosi iza glasa viče:

“Udieli jadnu i nevoljnu,

Poraz Boga i svojega puta

Svak je tuzi i nevolji dužan.”

Vèrlo Turci milostivi bili

Svak daruje tucak prosiaka

I sadaku daje plemenitu

Poraz Boga i svojega puta.

Kad sve prodje malo i golemo,

Najnatragu junak nalegnuo,

Na gavranu konju od mejdana.

Dat’ je bilo stati pa gledati!

Dobra konja, a boljeg junaka;

Na njemu je zelena dolama,

Na pèrsih mu toke od tri oke,

A na glavi kapa Misirkinja,

Oko kape krila i čelenke,

A u sredi na direku krilo,

Kojeno se tamo amo vije

U sahatu po četiri puta.

To je bio junak od starinah

A na ime Pajiću hadžia,

Iz pod tvèrda grada Ljubuškoga,

Oko njega ćorda obigrava,

Ko šarena oko stiene guja;

Zveka stoji kitah i sindžirah.

Kad ga spazi tucak prosiačo,

On zavika izza svega glasa:

“Svak je tuzi i nevolji dužan”.

Kad ga spazi Pajiću hadžia,

On na njega oči izkolači,

Pa zavika strahovitim glasom.

“Til’ si kurvo, Ozetović Mujo!?

Štono kradeš konje po krajini

Pa prodaješ po zemlji kaurskoj;

Što si krao više krasti nećeš...

Zar te poslo Moskov-gjenerale,

Da uvidiš ti Dadića vojsku?

U zao čas njega poslušao!

Uvela te na žeravu guja...”

To Pajiću reko i nereko,

Badžak diže a nadžak poteže

Pa ga lupa i dva i tri puta;

Dok pedeset broja nabrojio –

Is cèrnom ga zemljom sastavio.

Pokupio groše i bešluke,

Što je njemu sadaka nanjela,

Tako bilo, krivcu nahudilo. –

Od tale se sila podignula,

Putovala preko gore sinje.

Kad je bila na Pogači ravnoj

Dadić pusti dva hitra telala:

Svak da pjeva tanko glasovito,

A izmeće po dvi puške male,

Neka ječe od berda do berda,

Strah sihodi u polje Grahovo,

Do čadora Moskov-gjenerala,

I onoga cetinjskog vladike,

Da on znade, da sèrce imade

Od Mostara starac Ali-aga

I njegova sehrat i krajina.

Družina se u posluhu našla:

Svak zapjeva tanko glasovito,

A izpali do dvi breše male. –

Tako išli berdom i planinom,

Dok je sila pod Trebinje dala,

Pod Trebinje, na polje zeleno

Tu atlie konje odsjednuli,

Barjaktari podjeli barjake,

A pješaci puške prislonili,

Pa su stali oni počivati,

Počivati dva debela dana,

Dok je sitni mazar dostigao

Od Klobuka, grada obsjednuta.

Mazar šalju age Klobučani.

Zaloviti mazar načinili,

Sirotinske pèrste pritisnuli:

Da se idje, što se pria može,

Dok su ključi, od Klobuka tužna,

Dok su ključi, u turskieh rukuh.

Kada mazar Dadić proučio,

On se skače na noge lagane,

Na medjeda konja golemoga,

Pak proletje kroz silenu vojsku,

Kao munja kroz guste oblake.

Vojsku djeli na dvi polovine:

Jednu šalje uz ploče kamene

Preko sela Zasklopja maloga,

Da mu idje doli u Grahovo.

Pred Turcima Kazaziću Mujo,

Pred kèršćanim Fra Nikola fratre.*

Pred Rištjanim starac Tanasie,

Tanasie, gjere, kalugjere.

Drugu Dadić polovinu vodi,

Pod svojiem alajli barjakom,

Ka Klobuku u polje zeleno,

Gjeno tabor Moskov učinio,

Meterize tverde zatrapio,

Pa obija Klobuk na krajini.

Kolika je zelena poljana.

Kolika li berda i humići,

Kolike li preguste dubrave,

Sve to vojska silna pritisnula! –

Pošto Dadić bio sihodio,

Odmah dženjak kèrvav zametnuo:

Gje se sreli, tu se udarili;

Dženjak bio do pol bila dana,

Do poldne se znati nemogaše

Tko li gine, tko li zadobiva!?

Al po podne turska srieća bila:

Potiskoše Moskve-gjenerala,

Potisnuše niz to polje ravno.

I razbiše silu Vladikinu. —

Dovu čine Turci dobitnici,

Dovu čine, Bogu hvalu daju,

Hvale daju, a sve šenluk čine

Senluk čine tri biela dana.

Pak se oni natrag povratili.

Nepita se tko je poginuo,

Neg na kom je mejdan ostanuo.

Tko me sluša na čast njemu bilo!

Vjeruj pobro sve je tako bilo.**

 

 

* Fra Nikola Ilić tadašnji župnik Mostarka, a barjaktar pred kerstjanim Nikola Zubac.

 

** Piesma ova istiniti kazuje dogodjaj, kako je ajan Mostarski Aliaga Dadić, posredstvom Francezah predobio Ruse i Cèrnogorce, a pievač, od kog je ova piesma potekla, i od kog je prepisana, kad je uz gusle pievo, bio je Turčin iz Hercegovine, kako je opaziti u niekim ričima: uvoda - uhod; gjeno - gdino; djetić, gjetić - dietić; jami uzmi itd.