Savo Matov Martinović - Viški boj

Viški boj

Na hiljadu i osme stotine

I šesdeset i šeste godine,

Kupi sabor Manojilo kralju

Od Talije zemlje gospodare.

Sakupio svoje poglavare

I od vojske hrabre gjenerale,

Ovako je kralju govorio:

“Znadete li moji poglavari

I od vojske hrabri gjenerali,

Ima mnogo doba i zemana

Da dvorimo tudjeg gospodara.

Od hiljade i osme stotine

I suviše dana šest godina,

Izgubismo našu kraljevinu,

Talijansku staru imovinu,

Od onoga cara francuskoga

I njegova boja žestokoga.

Taliju je zemlju osvojio

I narod nam cieli orobio,

Još suviše njeke pokrajine

Od slavjanske stare banovine.

Bješe mnogu vojsku okupio,

Ljudi pamte, kud je prolazio

On je mnoge raspustio zdrake,

Na hiljade zaplakaše majke.

Na Rusiju s vojskom polažaše,

Sve paljaše doklem dopiraše.

On započe s Rusom ratovati

I na ravnom polju bojak biti;

Al ga Rusi hrabro dočekaše,

Obadva mu krila salomiše.

Nas je tader Englez osvojio,

Njemačkome caru ostavio.

Mi žalosno prolazismo danke,

I plakahu naše Talijanke.

Na hiljadu i osme stotine

I četrdest i osme godine

Nezgodu sam caru opazio

Kad na nj bješe Magjar udario:

Ja sam caru bunu učinio

E da bih se kako odvojio.

Nemogosmo ništa učiniti,

Od njemačkog cara odstupiti.

Pa ga opet drugom zaratismo,

U Taliji bunu učinismo.

Na hiljadu i osme stotine

I petdeset devete godine,

Pobismo se boja žestokoga

Sa pomoćju cara francuskoga.

Njeke naše zemlje proslavismo,

A žalosne Mletke ostavismo,

I jošt njeke naše pokrajime

Od Talije naše kraljevine.

No čujte me, moji poglavari

I ostali moji gjenerali,

Neslogu sam caru opazio,

S Pruskim kraljem on se zaratio,

Ja sam s Prusom vjeru uhvatio

Da zajedno caru zaratimo

I na njega oba udarimo.

Znadete li moji Talijani,

Što su naši spodobili stari

Od slavjanske stare banovine,

I pitome zemlje Albanije,

I od grčke na glasu Morije,

I njezine Cipar i Kandije

Do granice bana bosanskoga

I tvrdoga grada skadarskoga:

To je bilo dužda mletačkoga

I njegova carstva velikoga!

No čujte me, moji poglavari

I ostalu hrabri gjenerali,

Dodje vrieme, valja ratovati,

I s Cesarom mejdan dijeliti,

Da tražimo našu kraljevinu

I slavjansku staru banovinu.”

U to kralja glasi dopadnuše

Pruski kralju da je navalio,

Češku zemlju silom osvojio.

Raduje se Manojilo kralju,

Pa raspusti vojsku na sve strane;

Admirala kralju zovijaše,

I ovako njemu besjedjaše:

“Čuj me dobro, hrabri admirale

I na moru sve moje uzdanje!

Digni, bane, sve moje fregate

I na njima ubojne lubarde;

Ti ćeš s njima, bane, putovati,

I na moru sinjem ratovati;

Osvoji mi Zentu i Krajine

Od slavjanske stare banovine,

Pohvataj mi mrke Dalmatince,

Što no piju crveniku vince,

I Hrvate na glasu junake,

Neka njima prokukaju majke;

Skupt ćeš uh, bane, u fregate,

Nek se čudo na daleko znade;

Porobi mi mlade Dalmatinke,

Što no piju crveniku vince,

Što no jesu krasne i ugledne;

One jesu bijele i rumene,

Da poženim moje Talijance,

Mlade momke za tvoje fregate.

Glasita ćeš Zadra osvojiti

I tvrdi mu bedem salomiti,

Uhvati mi Filipović-bana

Dalmacije c’iele gospodara.

Osvojit ćeš grada Kotorskoga

Do bedema tvrda skadarskoga,

Osvojićeš zemlje Albanije,

Neka čuju bosanski balije;

S Bosnom ćeš se zemljom sastanuti,

A Crnu ćeš goru pozdraviti.”

Lijepo ga kralju svjetovaše. –

Persano se kralju poklanjaše,

Radosnijem srcem zahvaljaše:

“Sve ću tebi, kralju, uraditi,

I svu tvoju želju ispuniti.”

Ručiše se, pak se razdvojiše.

Ode Persan na svoje fregate,

I brodovlju svem zapovijed dade,

Da podignu svilene barjake

I objave od ratova znake.

Udaraju svirke svekolike,

Što no znače ratove velike.

Brzo ga je vojska poslušala,

I tomu se ratu radovala.

Iz Jakina krenuše fregate,

A na njima ubojne lubarde.

Tu ih prate mlade Talijanke,

Radosno ih otpremahu majke.

Jadranskijem morem zajedriše,

I na sinjem moru počinuše.

Kad umorne ladje odmoriše,

Medju sobom sabor učiniše;

Ovako im Persan govorio:

O Albini, hrabri gjenerale,

I ti, Vako slavni poglavare,

Kuda ćemo s vojskom putovati

I ognjene tope obarati?”

Albin njemu tako progovara:

“Da mi Trsta grada osvojimo

I na njega tope oborimo,

Pa odtole Zadru polazimo

Da mu tvrdi bedem salomimo,

Filipović-bana uhvatimo,

Dalmaciju c’ielu osvojimo.”

Persan njemu na to odgovara:

“Tamo nama nejma udaranja;

Nesmijemo na Trst udariti,

Kraljevima žalost učiniti.

Što mi kažeš zadarskoga grada

I u njemu Filipović-bana,

U gradu su ljuti graničari,

Sve junaci mladi Otočani;

Oko bana birani gradjani

Od Krajine što su izabrani.

Nesmijemo na njeg udariti,

Bismo mogli žalost dočekati.”

 No u tome Vaka progovara:

“Hoćete li mene poslušati,

Kuda ćemo s vojskom putovati.

Da na tvrdu Boku darimo

I njezine šance osvojimo

I tvrdoga grada Dubrovnika,

Biće caru žalost prevelika.

Pa ćemo se natrag povratiti,

Dalmaciju zemlju osvojiti.”

Al Persano njemu odgovara:

“Nećemo te za to poslušati,

Ni na tvrdu Boku udarati,

Er su tamo hrabri vitezovi,

Bokelji su morski sokolovi.

Pa sam sada u novinah štio

I o njima mnogo razumio:

Crna Gora da je odabrala

I cesaru dobru pomoć dala:

Šest hiljada ljutih ubojnika,

Po izboru biranih junaka,

Da mu Boku od Kotora brane

I primorske oko mora strane

I bijela grada Dubrovnika;

To je moja žalost prevelika.

Pa sam čuo od našega kralja,

Da je tamo vojska izabrana

Od široke na krajini Like,

Sve njezini birani vojnici.

Do tri su se sastanula vraga,

Pa bi nama učinili kvara:

Crnogorci kako mrki vuci,

I Ličani na glasu vojnici,

A Bokelji morski sokolovi,

Boriće se kako i lavovi.

Dubrovčani mudroslovci stari

Sa svijem bi carstvom upravljali.

Nego ćete mene poslušati,

Kako ćemo počet ratovati.

Da na tvrda Visa udarimo

I njegove šance osvojimo,

To su ključi mora jadranskoga

I mejdani mora dubokoga.

Ako bismo Visa predobili,

I umorne ladje odmorili,

Bismo vojsku tader iskrcali,

S Dalmacijom odmah ratovali.

Valja zatim Spljeta polaziti,

Lijepi mu varoš osvojiti,

I staroga Šibenika grada,

To je bila Dalmacije hvala.

Pa ću tader na Knin udariti

I tvrdjave njemu salomiti,

S Bosnom ću se zemljom sastanuti,

Od Drniša varoš osvojiti,

Dalmaciju zemlju predvojiti,

I na moru pute zatvoriti.

Tader ćemo k Zadru udariti,

Filipović-bana pohoditi.

Valja, braćo, redom ratovati,

I kraljevu riječ ispuniti.

Polaziću Boku od Kotora

Do glavnoga grada Skadarskoga.”

Svi glavari bana poslušaše.

Još govori admiral Persane:

“O Albini, sve moje uzdanje,

Ti dohvati broda vatrenoga,

I izberu momka golemoga,

Uzmi trista, manje ni jednoga,

Pa ih biraj ovdje do jednoga.

Hajde s njima Visu na oglede,

Što dobija na moru pobjede,

Da pregledaš šance i lubarde

I na šancih glasite junake,

S koje ćemo strane udariti

I junački mejdan zadobiti.

Valja nam se dobro svjetovati

I junački s njimi bojak biti.

Ti izberi broda vatrenoga,

Digni barjak kralja engleskoga,

Ti ćeš s njime mirno putovati

I na Visu tvrdje razgledati.

Razgledaj mu sve četiri strane,

Daćemo mu iz topova rane,

Pa ćeš k meni brzo dojedriti,

Na moru ćeš mene nahoditi.”

Njima više nebi razgovora,

U mladjega nema pogovora;

Albini se na noge ustade,

Parobrodu mah zapovjed dade;

On izabra tri stotin’ vojnika

Talijana najboljih junaka.

Vatrena se kola okrenuše

I put Visa brzo zajedriše.

A kad Visu na ogled dodjoše,

Tu engleski barjak podigoše;

Tu je Albin durbin uzimao

I tvrdjave viške pregledao.

Pa sa juga na sjever se kreće

I na durbin  gleda Dalmatince

Gdjeno piju crveniku vince,

I Hrvate na glasu junake,

Gleda Albin kano i kurjake

Gdje crveno vino ispijahu

I topove bojne opravljahu.

Tu pjevahu pjesme različite,

Spominjahu ratove velike.

Pa Albini dalje izmicaše.

Spusti barjak kralja engleskoga,

Diže drugi cara francuskoga,

Vis razgleda na četiri strane

I na tvrdjah ubojne lubarde.

Pa se natrag Albin povraćaše,

I na moru vojsku nahodjaše.

Persano ga rado dočekiva,

Pa ga milo grli i c’jeliva:

“Jesi l’, sine, zdravo putovao,

I na Visu tvrdje razgledao?”

Albin njemu tako odgovara:

“Zdravo sam ti išo, admirale

Sve po redu tvrdje pregledao:

Baš su dobro utvrdili šance

I na šancih ubojne lubarde.

Na šancih su mrki Dalmatinci

I Hrvati glasiti junaci,

Tri hiljade ljutih ubojnika

Jednakoga stasa i oblika,

Tu crveno vino ispijahu,

I topove bojne opravljahu

Po dvojica i po četvorica,

Po petina i po devetina,

I pjevahu pjesme od junaka;

Svakog časa iz jednoga glasa

Spominjahu dva dobra junaka,

Jankovića i s njim Smiljanića,

Od Kotara dva hrabra plemića.

Spominjahu dva hrvacka bana,

Zrinovića i s njim Jelačića,

I od Boke dva Ivanovića;

Te u pjesmi mnoge spominjahu

Gdje crveno vino ispijahu.

Sa svijem su utvrdjeni šanci,

A strašni su gledat Dalmatinci.

Ja se bojim od višega vraga,

Nećemo im učiniti kvara;

Bismo mogli žalost dočekati,

I na sinjem moru izginuti.”

Kako začu admiral Persane,

Grohotom se vodja veseljaše,

I Albina mrko pogledaše;

Još Persano tako govoraše:

“N’jesi junak, n’jesi za junaštva,

Doma hajde, žalosna ti majka.

Ta što kažeš tvrdjave i gradje,

U mene su ubojite ladje;

Te su gradje od kamena sturnja,

Moje ladje od čelika ljuta;

A što kažeš na gradjah lubarde,

Sve na Visu ja lubarde znadem.

Što će njima maleni topovi?

Tvrdji su mi na ladjah bokovi.

Na ladjah su ubojne lubarde,

Zrna miču trista i tri funta;

Neće mi se održat do ručka.

Kad ja složim sve moje lubarde,

Tresnut će se sve hrvacke strane.

A što kažeš mrke Dalmatince,

Što no piju crveniku vince,

Oni jesu kako mrki vuci,

Teško njima kad budem u luci;

I Hrvati na glasu junaci

Svi će zinut kano i kurjaci.”

Pa na noge Persan ustajaše

I vojnikom tako govoraše:

“Na noge se, moji komandanti

I vojnici glasiti junaci!

Vrijeme je, braćo, putovati,

U krvavom boju ogledati.”

Komandanti na noge ustaše

I svoj vojsci zapovijed daše;

Digoše se na drva barjaci,

Vijahu se kano i oblaci;

Svaki svoje posjede fregade,

I u tome putovati stade.

Pred njima je vitez admirale,

Imenom je poznati Persane,

Vodi glava preko sinjeg mora,

Jedri Persan na brodu poznatu,

“Kralj Talije” imenom prozvatu.

Uz njega je strašni “Fondatoru”

Što no bješe glasovit na moru:

Bješe mu se proglasila snaga,

I do neba uzvisila hvala

Od njegovih tvrdijeh bokova

I na njemu ubojnih topova.

S desne strane Albini jedraše,

A s lijeve zpovjednik Vače,

Što no bješe na glasu junače,

S oklopnicom princip-Karinjana.

Tri viteza upored idjahu

I dogovor zajedno činjahu.

Za njima je devet oklopnica,

Što su vodji devet pomoćnica;

Na njima su slavni komandanti

Od Talije izbrani junaci,

A za njima dvanaest fregada,

Što no vuku dosta lubarada.

Još za njima desetak brodova,

I na njih je ubojnih topova,

Svi na moru upored se šeću,

Svi na megdan radosno se kreću.

A kad Visu na ugled dodjoše,

S barjacima Visa pozdraviše.

Na glas viče vojvoda Persane:

“Predaj mi se na Visu slavljane,

Dok nijesam tope oborio

I tvrdoga Visa razorio,

E ću dosta štete učiniti

I mnoge ti rane udariti.

No viknite iz jednoga glasa:

“Da Bog živi Manojila kralja!”

Dalmatinci na glasu junaci

I Hrvati ka mrko kurjaci,

Svi poviknu iz jednoga glasa:

“Živi, živi, care slavo naša,

Živi, živi, Bog te poživio,

I dugo nam gospodarom bio

Slavni kralju od Austrije caru!

O, Persane, daćemo ti rane.”

Zakričaše mladi Talijani:

“Živi, živi, Manojilo kralju,

Živi, živi, Bog te poživio,

Na mejdanu cesara dobio!”

Al da vidiš mlade Dalmatince

I Hrvate na glasu junake,

Ne kričahu kano Talijanci,

Odjeknuše kano i kurjaci:

“Stan, lacmansko, podalje se tamo,

Ne dadu ti Slavljani ovamo.”

Još se više govoriti ćaše,

No lubarde strašne zapucaše.

Oklopnice četiri dodjoše

Pod Komižu te se primakoše.

Uz njih stoje četiri fregade,

Na njima su ubojne lubarde,

Zapovjeda Vaka gjenerale,

Pušta oganj iz bojne lubarde,

Skupa puče trista lubarada;

Tresnuše se brda i doline,

Odjeknuše i daljne planine,

Tvrdjave se iz temelja tresu,

A ladje se na moru okreću.

Na Komiži vatru oboriše

I malu mu štetu učiniše.

Al da vidiš, moj mili brajane,

Nije lako dobiti Slavljane;

No pukoše s Komiže lubarde,

Oboriše mnoge Talijane;

S Gjurgja Svetog pukoše lubarde

I pobiše mnoge Talijane;

S Velingtona pukoše topovi,

Parabrodu pukoše bokovi.

Stan’ da vidiš, moj mili brajane,

Talijane dopadoše rane;

Al da vidiš Persan-admirala

Kako svoje topove obara

Na tvrdjavu Mamule Lazara,

Što se ona na Visu prozvala.

Tvrdjava ga divno pozdravila

I na njega oganj oborila.

Persano se jadu nepredaje,

No juriša, nigda neprestaje;

Oklopnice mnoge tu dodjoše,

Što žestoki oganj oboriše,

Pridjoše mu ubojne gregade,

Biju Visa sa četiri strane.

Stan’ da vidiš, dragi pobratime,

Učiniše strašne mješanije,

Pala tama od ubojna praha

Kano magla od mrka oblaka;

Tu brat brata poznat nemogaše,

A nekmoli Slavljan Talijana.

Biše boja četiri sahata

Usred podne i bijela danka.

U boju se dobro pozdraviše,

Talijanci natrag uzmakoše,

I na sinjem moru počinuše.

Sabiiraju ranjene junake

I njihove mrtve ubojnike;

Bješe trista duga poginulo,

Što jih bjehu rane dopanule,

A toliko ima ranjenika

Talijanskih ubojnih vojnika.

Al da vidiš mrke Dalmatince

I Hrvate glasite junake;

Oni kupe svoje ranjenike,

S njima mrtve izbrane junake;

Tridest su ih rane dopanule,

A sedam su mrtvi ostanuli;

Nemahu ih kada žalovati,

No podjoše tope opravljati

I još svoje razrušene šance.

Naprvaljahu šance i topove,

Pod topovim uredne stolove;

Sve pravljahu, vesele im majke,

Sa im bude sutra dan gotovo.

Talijanci sutra ne čekaše,

Po podana opet udariše.

Top sijeva, krv se prolijeva,

Stoji jeka ranjenih junaka,

Mnogi veli: jaoh moja majko!

Al se hrabro Dalmatinci brane;

Ah neka ih, vesele im majke.

Tri sahata boja žestokoga

Do zahoda zraka sunčanoga,

Nit ih može osvojiti bane;

Dalmatinci brane na sve strane.

U tome ih noćca razdvojila

I umorne momke odmorila.

Admirale pomače fregade

I sve svoje ubojne lubarde,

Te na moru sinjem počinuo,

I ti jednu noćcu konačio.

Al da vidiš mrke sokolove,

Mlade momke ko gorske lavove,

Dalmatince momke izabrane

I Hrvate birane junake;

Napiše se vina crvenoga

Poslije vruća boja žestokoga,

I topove svoje oblaziše,

I daleko straže postaviše.

Dokle svanu i ogrija sunce

Sve gledahu iz zatvora vuci

Baš njihove razrušene šance

I na šancih ubojne lubarde;

Nadaju se boja i mejdana

Od persana morskoga vojvode.

Ali rano Persan uranio,

Gleda Visa na četiri strane,

Tvrde šance i hrabre junake,

Što tvrdjave od dušmana brane.

Zove vodja svoje komandante,

Vitezove i hrabre junake,

Sakupi ih u zbornicu svoju,

A na svoju oklopnicu novu;

Pa na Visa mrko pogledaše,

I družini svojoj besjedjaše:

“Vidite li, moji Talijanci,

Sokolove mlade Dalmatince,

Kako su ti rano uranili,

I tvrdjave svoje oblazili?

Dište braćo, ubojne fregade

I sve naše hrabrene junake

Hoću danas Visa osvojiti,

Ili svoju glavu izgubiti.”

Krenu vodja velike fregade

I njihove ubojne lubarde,

Biju Visa sa četiri strane

Često ruši ubojite šance.

Ne dadu se s Visa sokolovi,

No se bore kako i lavovi,

I pjevahu pjesme iza glasa,

Spominjahu zadarskoga bana:

“Gdje si, bane, nigdje te nebilo,

Viško ti se brdo oborilo!”

Puknu s Visa ognjeni topovi,

Al je tvrdi oklop i brodovi,

Pa ne mogu broda salomiti,

Ni u sinje more utopiti;

Juriša im Persan bez prestana.

Dalmatinci zato i ne mare,

No se biju boja žestokoga

Dokle traje junaka jednoga.

Držaše se dva bijela dana,

Te se biju ognjem bez prestana;

Sokole se hrabri vitezovi,

I bore se kano i lavovi.

Al zaludu, moj mili brajane,

Vojnici su u ranama živim,

Velike im šance salomiše.

Kad se momci u jadu nadjoše,

Brzojavnu žicu narediše,

Zadarskoga bana pozdraviše,

I svu njenu žalost objaviše:

“Gdje si, bane Filipović Frane,

Al ne čuješ za ‘ve naše strane?

Vis tvrdjava žalost dočekala,

Još se nije dušmanu predala.

Evo danas dva bijela dana

Borimo se vazda bez prestana:

Udari nas Persan admirale

Sa trideset ubojnih fregada,

Sa trideset i četiri višem

Što no pod Vis brzo dojedriše

I ubojne tope oboriše.

Nije šala, Filipović bane,

Osam stotin’ strašnih lubarada,

Što nas biju dva bijela dana,

Bijemo se vazda bez prestana;

Još bismo se i više borili,

Tvrdjave su naše salomili

I topove naše oštetili.

Još se kula Velingtona brani,

I granate iz lubarda’ pali.

Javornik je s nami kapetane

Vas u krvci i u grdnih ranah;

On junački društvo slobodjaše,

Talijane na moru bijaše.

No nam budi, bane, u pomoći,

Nadamo se, da ćeš brzo doći.”

A kad bane glase razumio,

Žalostan je u svom srcu bio,

U žalosti hitrom žicom javlja,

U važanu Tegeta pozdravlja:

“Čuj me dobro, Tegetov vojvoda,

Što no jesi na moru sloboda;

Udari nas Persan admirale

Sa trideset i četiri ladje,

Dvanaest su gvoždjem okovane.

Evo danas dva bijela dana

Biju Visa vazda bez prestana.

No pokreni ubojite ladje

I na ladjah ubojne lubarde,

Da pozdraviš Persan admirala,

Neka pamti što je naša strana.”

Tegetova glasi dopanuše,

On radostan u svom srcu biše,

Jer željaše dana i mejdana

Na onoga dušman admirala.

Tegetov se na noge ustade

I svoj vojsci zapovijed dade:

“Na noge se, moji poglavari

I junaci svi moji mornari,

Evo dani i evo mejdani,

Udriše nam na Vis Talijani.”

Kad začuše mladi Dalmatinci,

Što no jesu na glasu junaci,

Kod vojvode svi se sakupiše,

Ovako  im vojvoda zboraše:

“Čujte mene, hrabri ubojnici,

Poglavari na glasu junaci;

Naredite od mora brodove

I sve naše ubojne topove,

Braćo moja, da se ogledamo

Baš na moru, gdje se sastanemo.”

U tome im prigovore daje

Da nikome žalost ne ostaje:

“I čujte me, mladi Dalmatinci

I svi moji hrabreni vojnici,

Svi budite složni i jednaci

Kano mila braća i rodjaci;

Ako ćemo u boju ginuti,

Slavno ćemo ime ostaviti

Na rodbinu i na otadžbinu

I na našu pravu carevinu.”

Hrabrene im prigovore daje,

Spominje im mejdandžije stare,

Što na suhom vruća boja biše,

I vječiti spomen ostaviše:

Jankovića i š njim Smiljanića,

Mrkonjića i š njim Kulišića,

Sinobada i mlada Nakića,

I junačku braću Daničića,

Močivunu na glasu junaka,

I vitešku braću Tonkovića;

Spomenu im Krnu kapetana,

I Todora zadarskoga bana;

Spomenu i Jerenića Vuka,

Što Turcima ne davaše mira;

Spomenu im Tadiju i Iva,

I sokola Desančića Vida;

Spomenu im dva hrvacka bana,

Što ih hvali sva slavjanska strana,

Zrinovića i š njim Jelačića

Dva viteza i hrabra plemića:

“To su vaši bili sokolovi,

Borili se kako i lavovi

Za slobodu i za otadžbinu,

Za rodbinu i za domovinu.

Oni vaše zemlje proslaviše

I vječiti spomen ostaviše.”

I još više vojvoda zboraše

Mejdandžije morske spominjaše:

Arneriće, š njima Lukariće,

Mladeniće i hrabre Vušiće,

Dva Ćupića i dva Šižgorića,

I četiri brata Fanfonjića,

Bobalića slavnog i Gjorgjića,

Još dva brata, dva Ivanovića,

Dva od Boke kneza i viteza,

Što na moru Turke potopiše,

Gdje se boja junačkoga biše:

“To su vaši sve slavni mornari,

Što su vječnu slavu okovali.

Ovim eto, što vam spomenjivam,

Nikad, braćo, ime ne umira,

Dokle trajew danka i junaka

Svud se slave, vesela im majka.

To je slava sve vaše krajine

I slavljanske c’jele banovine.”

Kad vojvoda slavu spominjaše

Radosno ga vojska poslušala,

U srcu se l’jepo radovala,

A očima momci zažagriše

I veselo morem zajedriše.

Jedri prvi Tegetov vojvoda,

Junačka je dika i sloboda,

Jedri prvi na Maksimilijanu;

Uz njega je Šternek kapetane,

A za njime sedam oklopnica,

To su banu sedam perjanica.

Za njima su drvene fregade,

Pa svi redom pomanji brodovi

I na njima ognjeni topovi.

Pec kapetan upravlja fregade,

Uz njega je hrabri kapetane,

Milošić je junačko mu ime,

Oklopnika svoga upravljaše,

Crnogorac imenom se zvaše.

Pored njega Klinti na Novari,

Uz Novaru zmaj jedrio stari,

Mol na zmaju jezdi kapetane.

Zajedriše morski sokolovi

U tri reda kano i ždralovi.

Al je strašno more udarilo,

Od crnog se praha zamaglilo:

Tuku strašno na moru valovi,

A na Visu ubojni topovi.

Ne vidi se morem putovati,

Ni kod Visa vojsku razgledati.

Moli Boga Tegetov vojvoda,

Što je ono u srcu sloboda,

Da mu puhne vihar iz planine,

Da rastjera maglu na krajine,

I da vidi Tegetov vojvoda

Je li viško brdo propanulo,

Pod dušmanskom rukom ostanulo.

Moli Boga, pa ga umolio,

U svom srcu zadovoljan bio;

Puhnu vihar s Velebić planine,

Rastjera mu maglu u krajine:

Tegetove biljur dohvatio,

I viško je brdo razgledao

I pod Visom mlade Talijane

I njihove oklopne fregade.

Tu Persana vidje admirala,

Gdjeno na Vis topove obara,

Naredjuje drvene fregade,

Da iskrca na kraj Talijane,

Da bi viško brdo osvojili,

Suhijem ga krajem predobili.

Kad to vidje Tegetov vojvoda,

Na moru je junačka sloboda,

On poviče sva tri kapetana

I dvadeset i tri poglavara,

I svakoga na glasu vojnika

Po imenu hrabrena junaka:

“Svi složite srca u junake,

Sad će mnoge zakukati majke.”

On junački kalpak podignuo,

I milome Bogu zahvalio,

Gdje Persana vidje admirala

I njegova dana i mejdana.

Tu vojvoda zubma škripućaše

I brkove u vis podizaše,

Ovako je vojvoda zborio:

“Oj, Persane, na moru delijo,

Čekaj mi se, mladi Talijane,

Evo tebi mene na mejdanu,

Kurva bio tko te prevario,

I na moru pleći obratio.”

Još ovako vojvoda zboraše:

“Na noge se, hrabreni vojnici,

U zrak, u zrak cvarevi barjaci,

Branite ih, hrabreni vojnici,

Što ste moji na glasu junaci.”

Kad to vidje Persan Talijane,

Na srcu su njemu teške rane,

E vojvoda na moru vidio

A još Visa nije predobio.

Admiral se Persan prepanuo,

Kralj Talije broda ostavio,

Kojega je brzi izgubio,

Pa preskače k strašnom Fondatoru,

Što no bješe glasovit na moru.

Pa podiže svoje oklopnice,

Što su njemu bile pomoćnice,

Tegetovu u susret otidje.

Gdje se staše, tu se pozdraviše

Iz topova gvozdenih gromova.

Zaječaše brda na sve strane,

Stoji jeka Velebić planine,

Tutanj ide iz mora dubine.

A da vidiš Tegetov vojvodu

I njegovu junačku slobodu!

Juriš čini na te Talijane,

Na njihove tvrde koracade;

On razgoni morem Talijance

Kano vuci kroz planinu janjce.

Na sinjem se moru poćeraše,

Jedan drugom rane zadavaše.

Stoji jeka ranjenih junaka

I biranih na moru vojnika.

A kad vidje Tegetov vojvoda,

On svojega naćerao broda

A na morsku tvrdi koracadu,

Kralj Talije imenom prozvanu.

Žestoko je njega poljubio,

Tvrdim ga je kljunom razdvojio:

Pukoše mu rebra i bokovi,

Padoše mu u more topovi.

Talijani u more tonjahu,

U visine glave podizahu;

Viču jadni maldi Talijani:

“Spasite nas, ljubezni Slavjani!”

Malo koga od njih ugrabiše,

U sinjem se moru potopiše.

Sedam stotin’ manje ni jednoga

Proždrlo ih more do jednoga.

Gonjahu se po moru brodovi

Kano sinji pod nebom orlovi.

Top sijeva, krv se prolijeva,

Tu ranjeni ječe ubojnici,

I padaju viteški junaci.

Stan’ junaka vidi od starine,

Kapetana Peca, pobratime,

Na Cesaru brodu strahovitu:

Topovima tuče glasovito.

Na nj udriše tvrde oklopnice

Persanove hitre pomoćnice,

A četiri na njeg udariše,

Sa svijuh ga strana opkoliše.

Al se brani Peci kapetane,

Kroz njih si je puta napravio.

Tu priskoči strašni Fondatore;

Šćaše Cara utopit u more,

Al se ne da Peci kapetane,

Fondatoru strašne dade rane.

A da vidiš hrabrena vojnika

Dalmatinca Krkovića Nika:

Talijanskog ugrabi barjaka,

Odnese ga, vesela mu majka!

Tu izgubi Klinta brod Novara,

Junak pade od smrtna udara,

Lubarda ga shvati baš u glavu;

I zmaj zgubi svoga kapetana,

Mola smrtna dopanula rana:

Iz topa ga zrno pogodilo,

Junačko mu čelo salomilo.

Junak Mate brže dolazio,

I na ljutog zmaja zakročio.

On hrabreno vojsku upravljaše

I ako se kapetan ne zvaše.

Pali Mate ognjene topove,

Što Palestru probiše bokove:

U njem bješe zaira vojnička,

Prah, olovo, priprava junačka.

Kad Palestro vatru prihvatio,

Tu živim je ognjem izgorio,

U vis baci mlade Talijane:

Izgoreše tužni do jednoga.

Kad to vidje admiral Persane,

Žestoke ga dopanuše rane;

Steže rane svilenijem pasom,

Bježi morem sramotnijem glasom,

I odvuče slomljene brodove.

Gonjaše ga Tegetov vojvoda,

Koji bješe srca slobodnoga.

Admirale bježi bez obzira,

Pod Jakin je Persin dolazio,

I ranjene brode izbrojio;

Al ne ima zdrava ni jednoga.

Tu mu pršte strašni Fondatore,

Pod Jakinom potonu u more,

A pod Visom dva mu ostadoše,

Gdje se boja junačkoga biše.

Pak žalostan izbraja vojnike

Koliko mu pogibe junaka:

Al mu nema hiljadu vojnika

I suviše pet stotin’ momaka.

Tu mu osta sedam kapetana

I trinajest mladih poglavara.

Tegetov se vojvoda vraćaše,

Mahom svoje društvi okupljaše,

Pa prebroji sve mrtve vojnike

I još svoje tanjene junake.

U boju je njemu poginulo

Za trideset i četiri više,

Koji vječni pomen ostaviše.

Mol i Klinto, oba kapetana,

Dva viteza i dobra junaka,

I četiri časnika padoše:

Žalost moja ne znam im imena

Da u pjesmi dadem im spomena.

Pogiboše dva dobra junaka

Pindulića i š njim Borovića,

Pogiboše dva dobra jarana

Renovića i Svičarevića,

Pa Kuzmića i Ivankovića,

Od Drniša Aldukića mlada,

Pavlinović od Makarske grada,

A š njim Frane mladi korčulane:

Dopadoše njega smrtne rane.

Žalost moja, hrabreni vojnici

I vitezi na glasu junaci,

Ne mogu vam prebrojit imena!

A ti bješe, braćo, ranjenoga

Osamdeset manje ni jednoga. –

Tu junake mrtve pokopaše,

I mrtvačka t’jela opjevaše.

Za tim l’ječe svoje ranjenike;

Te su rane za junake dike,

Tu mrtvima spomenike grade,

A živima na veselje rade.

*****************************

Sad ću malu pjesmu ispjevati,

Dalmatinsku slavu okovati:

Veseli se, Tegetov vojvoda,

Štono jesi junačka sloboda,

Nek te hvale redom kraljevine

I slavljanske naše banovine;

Veseli se od mora vojvodo,

Pohvaljen si i od carske strane!

Sad se raduj, Dalmacijo slavna,

Koja jesi na glasu odavna;

Nek pjevaju dalmatinske majke,

Štono rode glasite junake!

Veseli se, Filipović bane,

Tegetov to osveti Slavljane!

Sad zapjevaj Krković Nikola,

Što si junak nasred sinjeg mora,

Car ti dade kolajnu od zlata,

Što junaci nose ispod vrata!

Vis tvrdjavo, ubojni mejdane,

Talijanu grdne dade rane,

Velebić se s tobom razgovara,

Lovćen tebe iz srca pozdravlja,

Ti si mejdan mora jadranskoga

I pohvala roda slavljanskoga!

Sad se hvali, od Beča cesare,

Tegetov ti dobi Talijane;

Sve slavljanske majke zapjevaše,

Talijanske mnoge prokukaše! –

Junačka je pjesma ispjevana

I o Visu slava okovana.

Savo Matov Martinović