Narodne pjesme
(Iz sbirke Ž. F. . . . . . . ća Varaždinskog.)
II.
Smrt Vuka Crnogorca
Nješto pišti na visokoj gori,
Na visokoj gori Romaniji.
Ili siči guja šarenica,
Ili zviždi vihor sa sjevera,
Ili leti s Durmitora vila?
Niti siči guja šarenica,
Niti zviždi vihor sa sjevera,
Niti leti s Durmitora vila,
Veće pišti Vuče Crnogorče,
Ljutijeh je dopanuo ranah.
Al eto ti Pere Ličanina,
Pa on pita pobratima svoga:
„Što mi misliš, pobratime dragi,
Ili ti je žedja dodijala,
Ili jarko u po neba sunce?
Ako ti je žedja dodijala,
A ti hajde sa mnom u mehanu,
Ako l’ ti je u po neba sunce,
A ti hajde gori pod jelike.“
Odgovara Vuče Crnogorče:
„Nije meni žedja dodijala,
Niti jarko u po neba sunce,
Već su meni rane odoljele,
Ljute rane sa handžara britka.
Već ti hajde gori na vrhove,
Pa mi beri ljekovite trave,
Od trave mi meleme nagradi,
Natari mi rane od handžara.“
Kad to oču Pero Ličanine,
On se dignu s pobratima svoga,
Pa on ode gori na vrhove,
Pa nabere ljekovite trave,
Od trave mu meleme nagradi,
Namaza mu rane od handžara.
Kad do zadnje dokrenuo rane
Progovara Vuče Crnogorče:
“Nemaži me, pobratime dragi,
Čini mi se preboljeti neću,
Ako li mi smrtni časak dodje
A ti hodi vjernoj ljubi mojoj,
Pa joj reci – žalostna mi majka! –
Odolje ti Vuče Crnogorče!“
To izusti, a dušicu pusti.
Нема коментара:
Постави коментар