Smert Čengića

 

Smert Čengića

(G. 1840. od Lj. Martića.)

 

Knjigu piše Paša Stočeviću,

U Mostaru gradu bielomu,

Desnom rukom na livom kolinu,

Pak je šalje Gadskom kapetanu,

Po imenu Čengić Smahil-hagi,

U knjizi je njemu besiedio:

“O gazio, Čengić Smahil-hago!

U nedielju koja pèrva dodje,

Poslat ću ti Mir-alaja sina,

I snjim vojske petdeset spahiah,

Da ih pratiš doli u Grahovo,

U Grahovo i u Drobnjak tvèrdi,

Pa pokupiš porez i harače,

Sve harače od devet godinah,

A poreze ni broja se nezna.

Knjigu štije Čengić Smahil-haga,

Knjigu štije, bèrdu poskakuje,

Od velika zohra i veselja.

Malo vrieme u vriemenu bilo,

Al eto ti Mir-alaja sina,

I s-njim vojske petdeset spahiah,

Lipo ga je Čengić dočekao:

Častio ga nediljicu danah;

Kad nedilja puna izhodila,

Digoše se silene spahie,

I prid njima Čengić Smahil-haga,

S’ Mir-alajom Stočevićom mladim,

Pravo, zdravo ka Drobnjaku malu,

Baš pod kulu Keršikape kneza.

Pod kulom mu čador razapeli,

Pod čadorom turski poravnili,

Duhan suču, merku kahvu sèrču.

Spazila ih mlada popadia,

Posestrima Čengić Smahil-hage.

Pa zavika s’ sèrčali pendžera:

Zlo ga sio, Smajo pobratime!

Zlo ga sio i kahvu popio:

Ti ćeš noćas izgubiti glavu,

Eto na te Keršikape kneza,

Sa svojiem silnim Drobnjačanim,

Sve junaci, po desnici ruci,

Nego odi u tančicu kulu.

Al besiedi silan kapetane:

Bre, neluduj moja posestrimo!

Nebojim se Keršikape kneza,

Ni njegovih silnih Drobnjačanah,

Ni njegova Cetinjskog Vladike?

Malo vrieme postanulo bilo,

Kada bilo noći po ponoći:

Udariše mladi Drobnjačani,

Sa svojiem Kèršikapom knezom;

Sve pobiše Turke Mostarane,

Posjekoše Čengić Smahil-hagu,

Posječe ga Keršikapa kneže;

Odvede mu hata vilenoga,

Odnese mu na Cetinje glavu,

Pak dariva Cetinjskom Vladiki,

A on njemu stotinu dukatah.

Sam uteče Mir-alaje mladi,

A nebi ga ni on utekao,

Da ga nije dobar konj odnio?

Za njim viču mladi Drobnjačani:

Ajde kaži Paši Ali-paši,

Kaži tamo, što je bilo amo,

Kaži pravo tako bio zdravo! —