Bogdan Lasić - Srpska narodna pjesma iz Konavala

 

Bogdan Lasić*)

 

- Srpska narodna pjesma iz Konavala -

 

Knjigu piše Lasiću Bogdane

Iz Ćajnika iz više Trebinja,

Pa je šalje u Konavle ravne

A na ruke Bijelića Pera:

,,Pobratime, Bijelića Pero,

Nestade mi u ćesi duvana,

A u džepu para i dinara;

Ja razdrijeh na nogam opanke,

Već mi piši listak knjige tanke:

Jesu li se smirili Konavli,

I jesu li pošli Makarani,

Jesu l’ doma Konavljani mladi,

Smije li se u Konavle doći,

Da privatim u ćesu duvana,

A u džepe para i dinara.“

Pa kada je knjigu nakitio,

Knjigu spremi u Konavle rayne;

Knjiga dogje Bijeliću Peru.

Kad je Pero knjigu proučio,

Onu baca, drugu nakitio,

Te je spremi u Ćajnika ravna

Svomu pobri Lasiću Bogdanu:

“Pobratime, Lasiću Bogdane,

Dobro su se smirili Konavle,

Svi su doma Konavljani mladi,

A pošli su makarski banduri,

Nešto ih je malo ostanulo;

Kunem ti se i vjeru ti davam,

Da na dvades’ možeš udariti,

A sa Ćolom bratom od maters.“

Pa kada je knjigu nakitio,

Knjigu spremi u Ćajnika ravna;

Kudgoj pogje u Ćajnika dogje.

Kad je Božo knjigu prihvatio,

Knjigu štije i na nju se smije,

Pa je Ćola brata dozivao:

Ču li Ćolo, brate od matere,

Ti pritegni na nogam opanke,

U ćesice pokupi fišeke,

A prepuni bistra dževerdala,

Da idemo u Konavle rayne.”

Kad je Ćolo njega razumio,

U mlagjega pogovora nema,

On pritegne na nogam opanke,

U ćesice pokupi fišeke,

Prepuniše bistre dževerdale.

Otole se oni podigoše,

Kudgoj pogju u Trebinje sagju.

U lijepo doba dolazili

Po akšamu oko jacijama.

Kad dogjoše vodi Trebišnjici,

Al na vodi lagje ne imade,

Pa besjedi Lasiću Bogdane:

„Ču li Ćolo, brate od matere,

Da budimo, budit ne smijemo,

Već sazuvaj sa noga opanke,

Da gazimo rijeku Trebišnjicu.“

Što rekoše ono učiniše.

Pregaziše rijeku Trebišnjicu,

S ove strane na onu onamo,

Dok padoše u Konavle ravne.

Baš na kulu Bijelića Pera

Zakucaše alkom na vratima;

Odzivlje se Bijelića Pero:

„Ko mi kuca alkom na vratima,

Nijesam kurva da me ob noć traži.“

Dozivlje ga Lasiću Bogdane:

„Ja sam pobro, Bijelića Pero,

Otvori mi na čardaku vrata.“

Kad je Pero njega razumio,

Pa je Joza slugu dozivao:

Ču li Jozo, moja slugo vjerna,

Brže trči niz tanka čardaka,

Ti otvoraj na čardaku vrata.“

Kad je Jozo njega razumio,

Sa dušeka na noge skočio,

Na čardaku otvorio vrata,

A u kulu Boža uvodio.

Dočeka ih Bijelića Pero,

Za b’jele se ruke uhvatiše,

Za junačko zdravlje upitaše,

U b’jelo se lice izljubiše;

Za punu ih sovru postavio,

Iznio im vina i rakije

I debela mesa ovnovine.

Još se čašom nijesu obredili,

Dok evo ti Popjevala Luke,

A za njime Miočević Rade,

A za Radom Vlautine Mato;

Evo ti ih na bijelu kulu.

Kada su se pobri sagledali,

Za bijele se ruke uhvatiše,

U bijelo lice poljubiše.

A kad su se vina nakitili,

Vrazi Ćolu mirovat ne dali

Već izagje pred bijelu kulu,

A za njime Miočević Rade,

A za radom Popjevalo Luka,

A za Lukom Mato Vlautine,

Pa odoše gori uz Meljine,

Baš do stranja Škatića Nikole,

Pa na stranju vrata razlomiše,

Do rujna se vina dobaviše.

Kad se oni vina nakitiše,

Iz bačava čepe izvadiše,

A po strânju vino istočiše.

Kad to začu Miralaja kneže,

On pokupi trides’ Makarana,

Da uhvati Ćola i družinu.

Ma da vidiš Lasića Ćolicu

I njegova sva tri pobratima,

Rašćeraše makarske pandure:

Tri ubiše a pet ih raniše,

A vrane im konje pohvataše,

Pokidaše grive i repove,

Poslaše ih doli niz Meljine,

Neka vidi Miralaja kneže,

Kako ga je Ćolo darovao.

 

*) Ovu pjesmu slušao je pjevat u Konavlima uz gusle g. B. Mišić iz Čibaće u Župi dubrovačkoj.

 

Primjedba. - Lasića bijaše petero braće, a bijahu kmeti Škatića, kako su se zvali Pucići (Pozza). Najstariji bijaše Božo (Bogdan), o kome se i danas u narodu priča, da ga olovo nije moglo ubiti. Radi gradnje nekakve kuće zavadiše se sa svojim gospodarem Markom Pozzom i sinovima mu Nikom Velikim i Medom, te im stadoše raditi o glavi. Jednom, baš na Badnji dan, prišulji se Božo kući Škatićevoj u Gružu, uskoči u vrt i opali kroz prozor na Meda, ali ga srećom ne pogodi. Lasić pobježe, te pred potjerom pandurà skloni se s bratom Ćolom u Hercegovinu. Odatle hajdukovaše s družinom po Župi i Konavlima, prežajući Škatiće i čineći štetu po njihovim imanjima. Njihova je drzovitost sve to više rasla; u raznim sukobima s pandurima poubijaše njekolicinu a i inače ne davahu mira ni Škatićima ni njihovim ljudima, te mnogi zaglavi od njihova bijesa. Napokon dozlogrdiše i Turcima, te ih Turci jednom opkole u Trebinju, uhvate četvoricu (Ćola, Popjevala, Miočevića i Silobada) a Božo im se i drug mu Vlahutin otmu, zapanu u zasjedu, dočekaju Turke i oslobode svoje drugove, koje su Turci vodili svezane. Sad im više ne bi stanja ni u Hercegovini, te sigju u Konavle. Tu il jednom pijane panduri opkoliše, dvojicu ubiše, četvoricu žive uhvatiše a Božo s Miočevićem i opet umače i skloni se u Bijelu kraj Hercegnovoga. Vlast u Novomu obazna za njih, te opkoli kuću, gdje se bijahu sklonili; Božo pogibe pošto ubi tri pandura, a Vlahutin se živ preda. Boža ubiše, veli narod, srebrnom pucom, jer mu olovo ne mogaše nauditi, a kad ga rasporiše nagjoše mu srce na dva vrha. - O Lasićima se i o Božovu junaštvu pripovijeda mnogo po Konavlima, pa s toga i donijesmo ovu pjesmu

  

“Dubrovnik” kalendar za godinu 1900.