Fra Grga Martić
Na 5 Februara o. g. fra Grga Martić vrši osamdeset
godinâ svoga života. Za njegova djela i književna i društvena rekao bi da ga
dobri Bog miluje i na ovom svijetu, jer i sv. Pismo kaže da samo srećni
dočekaju tako duboku starost. Čestitamo mu dakle i mi osamdesetu obljetnicu; i
kako život katkad se priliči stolisnici ruži, koja svake godine gubi po jedan
listak, dao Bog, da ružica Martićevijeh godinâ bude po vrsti stolisnica!
No
zašto narod čestita Martiću ovaj srećni god? Naj prije fra Grga pripada redu
Malobraćanâ, koji njegda zadužiše naš narod u Bosni i drugovdje boreći se za nj
i stradajući. Narod je dakle blagodaran Martiću, kao mnogogodišnjemu parohu,
obranitelju, zaštitniku i posredniku izmegju sile turske i narodne nevolje. Ali
bilo je i drugijeh Malobraćanâ na muci za narod, pa i pravijeh mučenikâ; no za
Martića odvaja narodna blagodarnost, pače ova postaje počitanje s poklonom. A
to je dostojno i pravedno. I da smo narod srećniji, otisla bi se iz središta
narodnoga života odabrana kita put Manastira Kreševa u Bosni, da se u ime
naroda blagodarno s počitanjem pokloni starcu Radovanu. On bi je primio, kao i
drugoga što je primao*) sjedeći na niskom divanu podvitijeh noga, kao da počiva
na stečenomu lovor-vijencu, srčući šećerli kavu i dimeći iz dugoga čibuka, a to
u svojoj ćeliji, o kojoj je valja da slutio kad je pjevao:
Žižak žmiri u debelu mraku
U stanici samna pustinjaka.
*) Ovako ga opisuje u smotri (Hrvatska Misao br. 1
i 2 o. g.) Janko Koharić, kako ga je upamtio u Kreševu.
A šta je pjevao? Osvetnike.
Da nijesmo ni znali za mudru njemačku izreku da
umjetnost nije drugo nego dobro uregjena priroda, odista bi je mogli izvesti iz
Martićevijeh Osvetnika umjetno ispjevanijeh na narodnoj osnovi; ali ne svijeh
Osvetnika, nego samo onijeh, u kojima srce na usnama prokipi.
No pospješimo se da kratkijem crtama opišemo
dojakošnji život starca književnika, jer o biografiji njegovoj ne može bit
govora; tà i ako mu i ne ostaje teži kraj, da “pokoljenja djela sude; što je
čije daju svima”, zastaje pero, jer mu oklijeva da dalje nariče sjećajuć se
Sofoklovijeh riječi na koncu poznate tragedije, da naime za ocjenu kakva
čovjeka, treba mu pričekat svršetak.
Fra Grga počeo je pisati još god. 1840 u srpskom
Nar. Listu u Pešti, u Danici u Zagrebu, potom sa svojim besmrtnijem drugom
Jukićem kupio je junačke pjesme, pisao bosansku „Povjest i zemljopis”, pak
kasnije jednako s Jukićem turio u svijet dva-tri sveska “Prijatelja Bosanskoga”;
no sve to leže kad umrije (uginu u najboljoj dobi) Jukić. Ali zamašno Martićevo
djelo jesu „Osvetnici” anonimne majke od straha Vučedolskijeh vukova. Za nas su
n. p. Obrenov*) i Luka Vukalović,**) pjesme koje nigda uginuti ne će. U njima
ima pjesničkijeh epizoda vrijednosti neumrle. Rastanak Luke Vukalovića od žene
i kuće, pa od hraniteljâ (volovâ) tako odvaja da nas sjeća na rastanak Ektora
od Andromahe u Omera. Pa Martić čara i sa čestijem aforizmima, kao što je n. p.
onaj:
Priroda
mu samo njegovanje
A
sloboda rajsko radovanje.
Što
se jezika i frazarija tiče, to je sve suho zlato. Ali treba onu pjesmu
razumjeti. Za to i ocjena u „Vijencu”, kad su Osvetnici u Zagrebu preštampani
g. 1877, nije bila povoljna.***) Ali prestanimo, jer Martić nam je, hvala Bogu,
još živ. Biće gotovo dvadeset godinâ da je u dokolici u Kreševu. I potreba mu
je bilo počinka, jer je on bio u broju onijeh narodnijeh borilaca: quibus
ingenium contudit patientia longa laborum.
*) Štampan je
prvi put u Zagrebu g. 1861. Pjeva dogagjaj iz g. 1857 a potpisan je od Nenada
Poznanovića. Ima 6 glava, od kojih po našem mišljenju naj bolje su:
„Sudbovanje, Erceguša i Osveta”. Pjesma ima 2200 stihovà.
**) I drugi je snopić štampan u Zagrebu g. 1862.
Naslov mu je “Luka Vukalović i Boj na Grahovcu na Spasovdan g. 1858, pjesma od
Radovana”. Dijeli se u sedam glava, od kojih čine nam se najbolje “Hajdukovanje”
i „Grobovi”. Ima pjesma okolo 5500 stihovâ. O ostalijem snopićima i ne
govorimo, n. p. o trećemu „Boj turski i crnogorski g. 1862 pjesma od Radovana”,
ni o četvrtomu „Kiko i Želić”, ni o potonjem. Doći će valja da vrijeme, da i o
tomu rečemo koju.
***) Nekakva
nas je unutrnja milina obuzela, kad se latismo pera da u ovoj prigodi zametnemo
dvije riječi o čuvenom pjesniku fra Grgi Martiću. Očitujemo javno da pošto
pročitasmo „Osvetnike”, osjetismo u nama neku nasladu, koja nas je u narodnom
ponosu ojačala, i koliko smo se više sladili tijem štivom, toliko preče
doprijesmo do tvrdog uvjerenja, da su uprav„Osvetnici” osvetili našu umjetnu
epopeju, koja je bila od mnogo stranâ gagjana, a nizana megju inostrano zelje
presagjeno na naše zemljište. Donekle je tu kritika imala pravo, jer Osmanida
ima talijansku
formu, talijanske fraze prevedene. Tasso i Ariosto uzor su joj za onadašnji
romantiéizam, ali je iperkritika bila ta kritika, dok se nije spoznalo koji duh
vlada u Osmanidi, koja je svrha i primjerak toj divnoj pjesmi, koja je tu
jezična milina, kakvo rodoljublje pomalja iz onijeh stihova. Trebalo je uzet i
svoj oblik, biva obući se u svoju odoru na osnovi narodnijeh pjesama, te u
svome plaštu ponjušivši u inostrani svijet i nauku, prekazati se svoj u svemu.
Mažuranić u Čengić-agi tijem je putem udario prvi i pokušaj nije bio jalov, jer
primjer je njegov obilno rodio; iznikli su Martićevi Osvetnici, koji svijetle
neobičnijem žarom i Martić spada megju prve naše epske pjesnike XIX-og vijeka.
Književna kritika bila je neharna Martiću, ali smo uvjereni da će svakomu
zasjati Martićeva luča, netom se sve prepone trgnu, koje brane da se svjetlost
ne razaspe. Grga Martić je rodom Hercegovac, te ta kršna hercegovačka kolijevka
nije nam samo odnjihala junaka na oružju nego i na peru, i bila bi i velika neprilika,
da ne bude iz hercegovine književnika, kad se je ondje naj bolji naš govor
razvio. I u istinu naj bolji Hercegovački govor teče u „Osvetnicima”. A ako je
ovdje zgodno usporegjivanje, kad čitaš Osvetnike sjećaš se Vergilijevog jezika
u Enejidi, jer teče kao rijeka, koja je sve gatove i zapreke smetla, pa
nabreknuta i naduta romoni pljuskajući svoje bregove, kako da ih kori što nijesu
širi. Kad bude naprednije odgajanje u školama našemu naraštaju, evo ćemo
prorokovati, da će Martićevi Osvetnici biti obljubljena školska knjiga, iz koje
će omladina crpsti nove sile i novog duha.
U manastirskoj samoći toliko godinâ ne će bit
proteklo u sampas. Književni lijepi prirast otuda će kadli tadli proklijati,
jer megju knjižinama fra Grginijem naći će se još za cijelo blaga božijega; pa
kako ga putnici opisuju, on bi još bio u snazi da gudalom povuče, kad bi ga
vile iznijele iz svjecke propasti u koje Svoje sveto samotište.
Na kraju ove kojekakve crtice na ino nam se ne
može a da mu javno ne blarodarimo, što nas je uputio pravome jeziku u narodnom
duhu, te mu iz srca kličemo s pjesnikom:
O
degli altri poeti onore e lume,
Vagliami
’l lungo studio, e ‘l grande amore,
Che
m’ han fatto cercar lo tuo volume.
Za
sad prestanimo, ali po onomu što osjećamo, ako nam Bog udijeli zdravlja i
dokolice, a nadživimo pjesnika, ko zna da mu se i ne odužimo. Za to zaglavimo
sluteći mu po Tassu:
Forse
un dì fia che la presaga penna
Osi
scriver di te quel ch’or n’accenna.
L. Zore.
