субота, 21. јун 2025.

Luko Zore - Fra Grga Martić



Fra Grga Martić

 

Na 5 Februara o. g. fra Grga Martić vrši osamdeset godinâ svoga života. Za njegova djela i književna i društvena rekao bi da ga dobri Bog miluje i na ovom svijetu, jer i sv. Pismo kaže da samo srećni dočekaju tako duboku starost. Čestitamo mu dakle i mi osamdesetu obljetnicu; i kako život katkad se priliči stolisnici ruži, koja svake godine gubi po jedan listak, dao Bog, da ružica Martićevijeh godinâ bude po vrsti stolisnica!

 

No zašto narod čestita Martiću ovaj srećni god? Naj prije fra Grga pripada redu Malobraćanâ, koji njegda zadužiše naš narod u Bosni i drugovdje boreći se za nj i stradajući. Narod je dakle blagodaran Martiću, kao mnogogodišnjemu parohu, obranitelju, zaštitniku i posredniku izmegju sile turske i narodne nevolje. Ali bilo je i drugijeh Malobraćanâ na muci za narod, pa i pravijeh mučenikâ; no za Martića odvaja narodna blagodarnost, pače ova postaje počitanje s poklonom. A to je dostojno i pravedno. I da smo narod srećniji, otisla bi se iz središta narodnoga života odabrana kita put Manastira Kreševa u Bosni, da se u ime naroda blagodarno s počitanjem pokloni starcu Radovanu. On bi je primio, kao i drugoga što je primao*) sjedeći na niskom divanu podvitijeh noga, kao da počiva na stečenomu lovor-vijencu, srčući šećerli kavu i dimeći iz dugoga čibuka, a to u svojoj ćeliji, o kojoj je valja da slutio kad je pjevao:

 

Žižak žmiri u debelu mraku

U stanici samna pustinjaka.

 

*) Ovako ga opisuje u smotri (Hrvatska Misao br. 1 i 2 o. g.) Janko Koharić, kako ga je upamtio u Kreševu.

 

A šta je pjevao? Osvetnike.

Da nijesmo ni znali za mudru njemačku izreku da umjetnost nije drugo nego dobro uregjena priroda, odista bi je mogli izvesti iz Martićevijeh Osvetnika umjetno ispjevanijeh na narodnoj osnovi; ali ne svijeh Osvetnika, nego samo onijeh, u kojima srce na usnama prokipi.

 

No pospješimo se da kratkijem crtama opišemo dojakošnji život starca književnika, jer o biografiji njegovoj ne može bit govora; tà i ako mu i ne ostaje teži kraj, da “pokoljenja djela sude; što je čije daju svima”, zastaje pero, jer mu oklijeva da dalje nariče sjećajuć se Sofoklovijeh riječi na koncu poznate tragedije, da naime za ocjenu kakva čovjeka, treba mu pričekat svršetak.

 

Fra Grga počeo je pisati još god. 1840 u srpskom Nar. Listu u Pešti, u Danici u Zagrebu, potom sa svojim besmrtnijem drugom Jukićem kupio je junačke pjesme, pisao bosansku „Povjest i zemljopis”, pak kasnije jednako s Jukićem turio u svijet dva-tri sveska “Prijatelja Bosanskoga”; no sve to leže kad umrije (uginu u najboljoj dobi) Jukić. Ali zamašno Martićevo djelo jesu „Osvetnici” anonimne majke od straha Vučedolskijeh vukova. Za nas su n. p. Obrenov*) i Luka Vukalović,**) pjesme koje nigda uginuti ne će. U njima ima pjesničkijeh epizoda vrijednosti neumrle. Rastanak Luke Vukalovića od žene i kuće, pa od hraniteljâ (volovâ) tako odvaja da nas sjeća na rastanak Ektora od Andromahe u Omera. Pa Martić čara i sa čestijem aforizmima, kao što je n. p. onaj:

 

Priroda mu samo njegovanje

A sloboda rajsko radovanje.

 

Što se jezika i frazarija tiče, to je sve suho zlato. Ali treba onu pjesmu razumjeti. Za to i ocjena u „Vijencu”, kad su Osvetnici u Zagrebu preštampani g. 1877, nije bila povoljna.***) Ali prestanimo, jer Martić nam je, hvala Bogu, još živ. Biće gotovo dvadeset godinâ da je u dokolici u Kreševu. I potreba mu je bilo počinka, jer je on bio u broju onijeh narodnijeh borilaca: quibus ingenium contudit patientia longa laborum.

 

*) Štampan je prvi put u Zagrebu g. 1861. Pjeva dogagjaj iz g. 1857 a potpisan je od Nenada Poznanovića. Ima 6 glava, od kojih po našem mišljenju naj bolje su: „Sudbovanje, Erceguša i Osveta”. Pjesma ima 2200 stihovà.

 

**) I drugi je snopić štampan u Zagrebu g. 1862. Naslov mu je “Luka Vukalović i Boj na Grahovcu na Spasovdan g. 1858, pjesma od Radovana”. Dijeli se u sedam glava, od kojih čine nam se najbolje “Hajdukovanje” i „Grobovi”. Ima pjesma okolo 5500 stihovâ. O ostalijem snopićima i ne govorimo, n. p. o trećemu „Boj turski i crnogorski g. 1862 pjesma od Radovana”, ni o četvrtomu „Kiko i Želić”, ni o potonjem. Doći će valja da vrijeme, da i o tomu rečemo koju.

 

***) Nekakva nas je unutrnja milina obuzela, kad se latismo pera da u ovoj prigodi zametnemo dvije riječi o čuvenom pjesniku fra Grgi Martiću. Očitujemo javno da pošto pročitasmo „Osvetnike”, osjetismo u nama neku nasladu, koja nas je u narodnom ponosu ojačala, i koliko smo se više sladili tijem štivom, toliko preče doprijesmo do tvrdog uvjerenja, da su uprav„Osvetnici” osvetili našu umjetnu epopeju, koja je bila od mnogo stranâ gagjana, a nizana megju inostrano zelje presagjeno na naše zemljište. Donekle je tu kritika imala pravo, jer Osmanida ima talijansku formu, talijanske fraze prevedene. Tasso i Ariosto uzor su joj za onadašnji romantiéizam, ali je iperkritika bila ta kritika, dok se nije spoznalo koji duh vlada u Osmanidi, koja je svrha i primjerak toj divnoj pjesmi, koja je tu jezična milina, kakvo rodoljublje pomalja iz onijeh stihova. Trebalo je uzet i svoj oblik, biva obući se u svoju odoru na osnovi narodnijeh pjesama, te u svome plaštu ponjušivši u inostrani svijet i nauku, prekazati se svoj u svemu. Mažuranić u Čengić-agi tijem je putem udario prvi i pokušaj nije bio jalov, jer primjer je njegov obilno rodio; iznikli su Martićevi Osvetnici, koji svijetle neobičnijem žarom i Martić spada megju prve naše epske pjesnike XIX-og vijeka. Književna kritika bila je neharna Martiću, ali smo uvjereni da će svakomu zasjati Martićeva luča, netom se sve prepone trgnu, koje brane da se svjetlost ne razaspe. Grga Martić je rodom Hercegovac, te ta kršna hercegovačka kolijevka nije nam samo odnjihala junaka na oružju nego i na peru, i bila bi i velika neprilika, da ne bude iz hercegovine književnika, kad se je ondje naj bolji naš govor razvio. I u istinu naj bolji Hercegovački govor teče u „Osvetnicima”. A ako je ovdje zgodno usporegjivanje, kad čitaš Osvetnike sjećaš se Vergilijevog jezika u Enejidi, jer teče kao rijeka, koja je sve gatove i zapreke smetla, pa nabreknuta i naduta romoni pljuskajući svoje bregove, kako da ih kori što nijesu širi. Kad bude naprednije odgajanje u školama našemu naraštaju, evo ćemo prorokovati, da će Martićevi Osvetnici biti obljubljena školska knjiga, iz koje će omladina crpsti nove sile i novog duha.

 

U manastirskoj samoći toliko godinâ ne će bit proteklo u sampas. Književni lijepi prirast otuda će kadli tadli proklijati, jer megju knjižinama fra Grginijem naći će se još za cijelo blaga božijega; pa kako ga putnici opisuju, on bi još bio u snazi da gudalom povuče, kad bi ga vile iznijele iz svjecke propasti u koje Svoje sveto samotište.

 

Na kraju ove kojekakve crtice na ino nam se ne može a da mu javno ne blarodarimo, što nas je uputio pravome jeziku u narodnom duhu, te mu iz srca kličemo s pjesnikom:

 

O degli altri poeti onore e lume,

Vagliami ’l lungo studio, e ‘l grande amore,

Che m’ han fatto cercar lo tuo volume.

 

Za sad prestanimo, ali po onomu što osjećamo, ako nam Bog udijeli zdravlja i dokolice, a nadživimo pjesnika, ko zna da mu se i ne odužimo. Za to zaglavimo sluteći mu po Tassu:

 

Forse un dì fia che la presaga penna

Osi scriver di te quel ch’or n’accenna.

 

L. Zore.

 

 

                      








среда, 1. јануар 2025.

Rikardo Filipašić Varaždinski - Boj Crnogoracah s Turci i Mlječani

 

Narodne pjesme.

Iz sbirke Ž. F. 

V. 

Boj Crnogoracah s Turci i Mlječani.*

 

Knjige piše dužde Mlečanine

Na hiljadu i sedam stotinah

I trideset i osme godine,

Pošalje je turskomu sultanu,

U Stambulu bijelomu gradu.

U knjizi ga milo pozdravljaše,

Još milije njemu se klanjaše;

Pak ovako dužde govorio:

„Ili neznaš, čestiti sultane,

Ili neznaš, ni obraćaš glave?

Što je jedan čovjek učinio

Pod imenom cara Rusinskoga,

Medju naše zemlje i države

U kamenu lomnu Goru Crnu.

Za njega je narod prionuo,

Каno djeca uz svojega oca.

Koliko je naroda Srbskoga

U državu moju i u tvoju,

Što vjeruje u istočnoj vjeri,

To će k njemu željnu pristupiti,

I nevjeru nama učiniti.

No sakupi silnu vojsku svoju,

Da mi Crnu Goru poharamo,

I da oni narod pogubimo,

Da od njega ponestane traga.

Ја ću skupit svoje Dalmatine,

I Нrvate plaćene soldate,

Postavit ću po granici vojsku:

Što uteče izpod sablje moje

Neće uteć izpod mača tvoga!“

Kad sultanu takva knjiga dodje,

Оn sakupi silnu vojsku svoju,

Od sve Bosne i Hercegovine,

Rumelije i Maćedonije

I od plodne zemlje Albanije.

Sakupio pješac i konjikah,

Sto dvadeset hiljadah vojnikah,

I pred njima dva silna vezira,

Bosanskoga i Rumelijskoga,

I Mehmeda pašu Skadarskoga.

Dodje vezir od Urumenlije,

Kod bijele varoš Podgorice,

А Вosanski na polje Nikšićko,

Меhmed-paša kod sela Plavnice,

Baš na ogled nahije Crnićke.

А Мlječići postaviše vojsku,

Po granici krajem Gore Crne,

Do države Barske i Skadarske.

Crnogorci kad to ugledaše,

Da su sa svih stranah obkoljeni,

Višnjemu se Bogu pomoliše,

I dogovor taki učiniše,

Da za život nitko nepomišlja,

No da rade slavno poginuti,

Radi vjere i slobode drage,

Da njihova nebi pogibija,

Zlotvorima radost donijeti.

Dočekaše od Bosne vezira

Pod Ostrogom visokom planinom,

А vezira od Urumenlije,

Više ravna polja Jednočkoga,

Меhmed-pašu na kraju Crnice.

Tud se vojske bojem udariše,

Bez prestanka tri bijela danka.

No kako će, pobre, odoljeti

Deset hiljad vojske Crnogorske,

А toliko hiljadah Turakah,

Sa džebanom i sa topovima ?

Мnoga sela Turci popališe,

I nemalo roblja zadobiše,

Pa na Kćevo tabor udariše.

No im huda sreća priskočila,

Јег se oni sakriti neznadu

Kakono se kriju Crnogorci. —

Nego Bošnjak glasovito viče:

„Stani mišja dušo Crnogorče,

Na poljanu da se ogledamo,

Kuda bježiš kano miš u duplju?”

Al iz duplja tanka puška puca,

Turčin pada odkud se nenada.

I biše se za devet nedjeljah.

Nego tužni, brate, Crnogorci,

Neimadu praha ni olova.

Ali evo sreće Crnogorske,

Dobre sreće od Boga poslane!

Na dan prvi Novemvra mjeseca,

Pošto sunce na zapadu pade,

Pade strašna kiša iz oblakah,

Od Grahova i Hercegovine

Bez prestanka do četrnajest danah;

Udariše munje i gromovi,

Usried vojske dužda Mljetačkoga

Blizu Budve grada primorskoga.

I u tabor drugi udariše,

Udariše paše Skadarskoga,

Na dnu ravna polja Crničkoga;

Razagnaše vojske obadvije.

Evo druge sreće Crnogorske!

Dočekaše mladi Crnogorci,

I uzeše od Turak džebanu,

Što idjaše na Kčevu krvavu,

A u tabor dva silna vezira,

Pak na Turke oni udariše,

Prije zore i bijela dana.

Prve straže ognjem oboriše,

A na druge juriš učiniše.

Što nepade mrtvo i ranjeno,

To u tabor ognjem ućeraše.

Kad veziri ovo vidiješe,

Džebana im da je ugrabljena,

Da imaju Crnogorci praha,

A vrijeme zimi nastanulo,

Da u Crnu Goru stana nije,

To l’ u zimi doba ratovanja,

Povratiše vojsku na tragove,

Ostaviše mjesta i puteve.

Kuda oni bjehu prohodili,

Svuda Turskom krvlju oblјеvene,

I turskijem kostim oskvrnjene.

Vjeruj meni, dragi pobratime,

Da je ovo istinito bilo,

I da si mi zdravo i veselo !

A Bog voli, koji mu se moli,

Njemu, druže, Crnogorci služe!

 

* Deseć se ovih praznikah kod župnika H. u M., dodje mi rukuh stari njekakav rukopis. Primiv ga, stanem ga brže bolje razgledati. Mislio sam, da će tu biti kakovih datah za poviest one župe ili barem kakova povelja; nu na moje najveće udivljenje nadjoh narodnu pjesmu: „Вој Сrnogoracah s Turci i Mlječani.“

Rukopis bijaše već prilično star; na debeloj, žućkastoj, na mnogih mjestih zubom vremena već izglodanoj hartiji stajaha zahrdjala slova. Po pismu sudeć rekao bi, da je pisan prije 40 godinah, nu ipak se još slova točno razaznavahu. Prepišem brže pjesmu i dadem rukopis župniku, koji uzradovav se, što sam ja ono našao čega on nikad naći nije mogao, veljaše mi, da mu je to uspomenica od njegova predšastnika. Premećuć po raznih sbirkah narodnih pjesamah, i to po Vuku i mnogih inih, nisam nigdje na sličnu naići mogao, s toga mislim, da će tim od veće važnosti biti, što joj još nigdje traga neima. Na njekih mjestih reko bi, da je iz zlatna Kačićeva pera proiztekla; a na drugih opet, da su ju izkitile javorgusle i nevin lučac kojega junačkoga Crnogorca. — Ali tko je bio zajedno i Kačič i Crnogorac? Bog bi znao. Neću da se upuštam u iztraživanje, je li ta pjesma s brda ili iz doline, iz borika ili jelika, samo ću reći, da je svakako

narodna, te sam, mislim, dobro uradio, kad sam ju medju narodne uvrstio. 

Ž. F.








Rikardo Filipašić Varaždinski - Smrt Vuka Crnogorca



 Narodne pjesme

(Iz sbirke Ž. F. . . . . . . ća Varaždinskog.)

 

II. 

Smrt Vuka Crnogorca

 

Nješto pišti na visokoj gori,

Na visokoj gori Romaniji.

Ili siči guja šarenica,

Ili zviždi vihor sa sjevera,

Ili leti s Durmitora vila?

Niti siči guja šarenica,

Niti zviždi vihor sa sjevera,

Niti leti s Durmitora vila,

Veće pišti Vuče Crnogorče,

Ljutijeh je dopanuo ranah.

Al eto ti Pere Ličanina,

Pa on pita pobratima svoga:

„Što mi misliš, pobratime dragi,

Ili ti je žedja dodijala,

Ili jarko u po neba sunce?

Ako ti je žedja dodijala,

A ti hajde sa mnom u mehanu,

Ako l’ ti je u po neba sunce,

A ti hajde gori pod jelike.“

Odgovara Vuče Crnogorče:

„Nije meni žedja dodijala,

Niti jarko u po neba sunce,

Već su meni rane odoljele,

Ljute rane sa handžara britka.

Već ti hajde gori na vrhove,

Pa mi beri ljekovite trave,

Od trave mi meleme nagradi,

Natari mi rane od handžara.“

Kad to oču Pero Ličanine,

On se dignu s pobratima svoga,

Pa on ode gori na vrhove,

Pa nabere ljekovite trave,

Od trave mu meleme nagradi,

Namaza mu rane od handžara.

Kad do zadnje dokrenuo rane

Progovara Vuče Crnogorče:

“Nemaži me, pobratime dragi,

Čini mi se preboljeti neću,

Ako li mi smrtni časak dodje

A ti hodi vjernoj ljubi mojoj,

Pa joj reci – žalostna mi majka! –

Odolje ti Vuče Crnogorče!“

To izusti, a dušicu pusti.









Rikardo Filipašić Varaždinski - Smrt Ali-paše

 Narodne pjesme.

(Iz sbirke Ž. F. . . . . . . ća Varaždinskog.)

 

I.                 Smrt Ali-paše

              

Vino piju ljuti Crnogorci,

Na Cetinju u hladnoj mehani,

Sve je sio junak do junaka,

Ljuti serdar do ljuta serdara,

Kapetanah ni broja se nezna.

U svakaki eglen udarili:

Koji hvali dobra konja svoga,

Koji staru za preslicom majku,

Koj li viernu okó srca ljubu.

Kad se momci vina ponapili,

Na noge se Tade kapetane,

Punom čašom u desnici ruci,

Pa ovako stade besjediti:

“Ni u zdravlje kralja ni cesara,

Ni velikog Crnogorskog kneza,

Već u zdravlje onoga junaka,

Koj će otić do Trebinja-grada,

Te donieti glavu Ali-paše,

Ali-paše turskoga junaka.

A kunem se Bogom velikime,

Dat ću njemu do trista dukatah,

Viernu seku, za viernu ljubovcu.“

Svi junaci nikom poniknuše,

Nepomiče Turiću serdare,

Punu čašu u desnicu prima,

Pa ovako eglendisat stadè:

„Vierni druzi, ljuti Crnogorci !

Mladi serdar do mlada serdara,

A kapetan jedan do drugoga,

Ja ću otić do Trebinja-grada,

Te donieti glavu Ali-paše,

Ali-paše Turskoga junaka.“

Tim se skoči na lagane noge.

Ode pravo do visoke staje,

Pa konjicu govoriti uze:

Ој konjicu junačko veselje!

Triput si me viencem okitio,

Iznjeo me sa megdana težkog,

Sad se krmi do ponoći tavne.

Tad ćeš poći do Trebinja ravnog,

Pred gizdavu kulu Ali-paše,

Ali-paše turskoga junaka;

Ako li nam dobra sreća bude,

Te dobijem glavu Ali-paše,

Imati ćeš zobi do ulara.“

To izreče, u mehanu ode,

Gdje mu druzi rujno vino piju,

Vino pijuć veselo popivlju.

Tu se rede čaše redomice

Оd staroga do mladjeg junaka,

Sve nazdravlja Turiću serdaru,

Koj će otić do Trebinja-grada,

Pred visoku kulu Ali-paše,

Ali-paše turskoga junaka.

Kada oni veselo popivlju,

Ponoćani pijevac se javi.

Kad ga začu Turiću serdare,

Оde hitro do visoke staje,

Osedlao dobra konja doru,

Za sedlo mu diljku zataknuo,

А za pojas do dvie guje ljute,

Dva pištolja srebrom okovana.

Јоš pripasa demeskinju ljutu,

Pa se baci u junačko sedlo,

Konjicu je mamuze podao.

Leti konju niz to polje tvrdo:

Каno vila od sedamnaest krilah.

Kad u jutro sunce ogranulo,

Al pokuca Turiću serdare

Na avliji od pašine kule;

Оzva mu se Mujo sluga vierni,

Pa ga pita, tko je i kako je.

„Nebudali momče, slugo vierni,

Već otvaraj od kapije vrata;

Evo brata Omer-bega silnog.“

Kad ga začu Mujo sluga vierni,

Оdmandali od kapije vrata,

Оdmandali ujede ga guja.

Trgnu sablju Turiću serdare,

Jednim mahom odsieče mu glavu.

Pa on stane kuli na avliju,

Кrupnim glasom podvikivajući:

”Ustan milo, od Trebinja-pašo,

Došo ti je u pohode Omer.“

Kad to začu od Trebinja-paša,

Оn se skoči iz dušekah mehkih,

Pa odtrči kuli na avliju,

A bez čalme — žalostna mu majka!

Kad ga sgleda Turiću serdare,

Оn poćera dobra konja svoga,

Na po kuće pašu dostigao,

Zadjede mu usred vrata sablju.

Sleti glava niz dvorište tvrdo;

Za njom Turić konja doplazio,

Zahvati ju za rusavu kosu,

Pa s njom hitro uz Trebinjsko polje.

Kad se kaza na Cetinju slavnu,

U susret mu eto kapetana,

Кареtana Tade gorostasa,

А uz njega tri serdara stala,

Pa ovako riječ govorio:

О јunače Turiću serdare!

Kako ti je dobra sreća bila,

Pa mi ubi Ali-pašu silnog,

Na čast tebi mlada seka moja,

Nek ti bude za viernu ljubovcu!

Još ti eto do trista dukatah,

Sve dukatah od suhoga zlata:

Nek ti budu na čast i poštenje,

А nam, braćo, zdravlje i veselje!