Narodne pjesme.
Iz sbirke Ž. F.
V.
Boj Crnogoracah s Turci i Mlječani.*
Knjige piše dužde Mlečanine
Na hiljadu i sedam stotinah
I trideset i osme godine,
Pošalje je turskomu sultanu,
U Stambulu bijelomu gradu.
U knjizi ga milo pozdravljaše,
Još milije njemu se klanjaše;
Pak ovako dužde govorio:
„Ili neznaš, čestiti sultane,
Ili neznaš, ni obraćaš glave?
Što je jedan čovjek učinio
Pod imenom cara Rusinskoga,
Medju naše zemlje i države
U kamenu lomnu Goru Crnu.
Za njega je narod prionuo,
Каno djeca uz svojega oca.
Koliko je naroda Srbskoga
U državu moju i u tvoju,
Što vjeruje u istočnoj vjeri,
To će k njemu željnu pristupiti,
I nevjeru nama učiniti.
No sakupi silnu vojsku svoju,
Da mi Crnu Goru poharamo,
I da oni narod pogubimo,
Da od njega ponestane traga.
Ја ću skupit svoje Dalmatine,
I Нrvate
plaćene soldate,
Postavit ću po granici vojsku:
Što uteče izpod sablje moje
Neće uteć izpod mača tvoga!“
Kad sultanu takva knjiga dodje,
Оn sakupi silnu vojsku svoju,
Od sve Bosne i Hercegovine,
Rumelije i Maćedonije
I od plodne zemlje Albanije.
Sakupio pješac i konjikah,
Sto dvadeset hiljadah vojnikah,
I pred njima dva silna vezira,
Bosanskoga i Rumelijskoga,
I Mehmeda pašu Skadarskoga.
Dodje vezir od Urumenlije,
Kod bijele varoš Podgorice,
А Вosanski na polje Nikšićko,
Меhmed-paša kod sela Plavnice,
Baš na ogled nahije Crnićke.
А Мlječići postaviše vojsku,
Po granici krajem Gore Crne,
Do države Barske i Skadarske.
Crnogorci kad to ugledaše,
Da su sa svih stranah obkoljeni,
Višnjemu se Bogu pomoliše,
I dogovor taki učiniše,
Da za život nitko nepomišlja,
No da rade slavno poginuti,
Radi vjere i slobode drage,
Da njihova nebi pogibija,
Zlotvorima radost donijeti.
Dočekaše od Bosne vezira
Pod Ostrogom visokom planinom,
А vezira od Urumenlije,
Više ravna polja Jednočkoga,
Меhmed-pašu na kraju Crnice.
Tud se vojske bojem udariše,
Bez prestanka tri bijela danka.
No kako će, pobre, odoljeti
Deset hiljad vojske Crnogorske,
А toliko hiljadah Turakah,
Sa džebanom i sa topovima ?
Мnoga sela Turci popališe,
I nemalo roblja zadobiše,
Pa na Kćevo tabor udariše.
No im huda sreća priskočila,
Јег se oni sakriti neznadu
Kakono se kriju Crnogorci. —
Nego Bošnjak glasovito viče:
„Stani mišja dušo Crnogorče,
Na poljanu da se ogledamo,
Kuda bježiš kano miš u duplju?”
Al iz duplja tanka puška puca,
Turčin pada odkud se nenada.
I biše se za devet nedjeljah.
Nego tužni, brate, Crnogorci,
Neimadu praha ni olova.
Ali evo sreće Crnogorske,
Dobre sreće od Boga poslane!
Na dan prvi Novemvra mjeseca,
Pošto sunce na zapadu pade,
Pade strašna kiša iz oblakah,
Od Grahova i Hercegovine
Bez prestanka do četrnajest danah;
Udariše munje i gromovi,
Usried vojske dužda Mljetačkoga
Blizu Budve grada primorskoga.
I u tabor drugi udariše,
Udariše paše Skadarskoga,
Na dnu ravna polja Crničkoga;
Razagnaše vojske obadvije.
Evo druge sreće Crnogorske!
Dočekaše mladi Crnogorci,
I uzeše od Turak džebanu,
Što idjaše na Kčevu krvavu,
A u tabor dva silna vezira,
Pak na Turke oni udariše,
Prije zore i bijela dana.
Prve straže ognjem oboriše,
A na druge juriš učiniše.
Što nepade mrtvo i ranjeno,
To u tabor ognjem ućeraše.
Kad veziri ovo vidiješe,
Džebana im da je ugrabljena,
Da imaju Crnogorci praha,
A vrijeme zimi nastanulo,
Da u Crnu Goru stana nije,
To l’ u zimi doba ratovanja,
Povratiše vojsku na tragove,
Ostaviše mjesta i puteve.
Kuda oni bjehu prohodili,
Svuda Turskom krvlju oblјеvene,
I turskijem kostim oskvrnjene.
Vjeruj meni, dragi pobratime,
Da je ovo istinito bilo,
I da si mi zdravo i veselo !
A Bog voli, koji mu se moli,
Njemu, druže, Crnogorci služe!
* Deseć se ovih praznikah kod župnika H. u M., dodje
mi rukuh stari njekakav rukopis. Primiv ga, stanem ga brže bolje razgledati. Mislio
sam, da će tu biti kakovih datah za poviest one župe ili barem kakova povelja;
nu na moje najveće udivljenje nadjoh narodnu pjesmu: „Вој Сrnogoracah s Turci i
Mlječani.“
Rukopis bijaše već prilično star; na debeloj,
žućkastoj, na mnogih mjestih zubom vremena već izglodanoj hartiji stajaha
zahrdjala slova. Po pismu sudeć rekao bi, da je pisan prije 40 godinah, nu ipak
se još slova točno razaznavahu. Prepišem brže pjesmu i dadem rukopis župniku,
koji uzradovav se, što sam ja ono našao čega on nikad naći nije mogao, veljaše
mi, da mu je to uspomenica od njegova predšastnika. Premećuć po raznih sbirkah
narodnih pjesamah, i to po Vuku i mnogih inih, nisam nigdje na sličnu naići
mogao, s toga mislim, da će tim od veće važnosti biti, što joj još nigdje traga
neima. Na njekih mjestih reko bi, da je iz zlatna Kačićeva pera proiztekla; a
na drugih opet, da su ju izkitile javorgusle i nevin lučac kojega junačkoga
Crnogorca. — Ali tko je bio zajedno i Kačič i Crnogorac? Bog bi znao. Neću da
se upuštam u iztraživanje, je li ta pjesma s brda ili iz doline, iz borika ili
jelika, samo ću reći, da je svakako
narodna, te sam, mislim, dobro uradio, kad sam ju
medju narodne uvrstio.
Ž. F.
