Bojevi - Srbski prvi

 

V.

Bojevi.

Srbski prvi

 

„Il vaut mieux souffrir en se sauvant,

que jouir en se perdant.”

 

                                                                                                    Lacordaire

 

 

Dva se mrka povila oblaka,

Oba gruba i na kob jednaka;

Jedan ti je od tiha Dunaja,

A drugi je od sinjega mora

Sto se vije sa Dunaja valna,

Taj se vlači preo Bosne ravne,

A što no se od mora navlači,

Hercegovu kršnu zemlju mrači.

Nije mraka, da mu svitka nema,

Nit’ oblaka da uvedrit’ neće.

Oj! da bismo tamu razabrali!

Pomozi, me ko pomoć’ umije,

I ko znade saći na mejdane

I ročiti trudna razbojišta!

Ja vi ostah u pola vršaja,

Zamršena, al’ neovršena,

Jer me izdà vjerenica stara,

Kad trebaše, da mi žice vine,

Ter evo se tužim iza glasa,

Da čujete i vi braćo draga;

Da čujete i da žalujete:

Lale moja! jer me izdà starca,

Što me dragà toli čedoljubno,

Kad te mladjan skobih na javorju,

Uzznasmo se na vjeru junačtva,

A zdragasmo u Dragovo zdravlje,

A pratismo do izgnanja Luku,

I dičismo do samrti Mirka.

A nu sada jada vilenoga!

Kad se istom draga dragovanje,

Na Dragovu domu slobodnomu,

I kada se Lukova patenja

Na ognjištu osveštaju svomu,

I kad Mirka nevehnulo cvieće

Vjenčati će slavjem na Cetinju,

Jer ti borci što su započeli,

I nesmogli za života svoga,

Hoće da jim samognu potomci;

Istor trebà vjerenica divna,

Da naviješ krilašca lagahna,

Pa sievneš proz oba oblaka

Sa lisinja lomna Durmitora,

Na Avali, nebi l’osvićala,

I cvieća s’ oba brda brala

Ter svojemu pobratimu dala.

Pobratim bi kite njegovao

I valjale darovavò druge. –

Ako si mi posustala drugo!

Pa nehaješ moje navičaje,

A ko će mi hajati junačtvo?

Pa kad niko njega nehajao,

Štetovat’ će slava Davorova,

I povehnut’ gora javorova.         

A kad gore povehnule čarne,

Kud će vinut divno davorenje,

Kud li bludit’ naše djevovanje,

Što se čedno hrani uz mejdane,

Uz junačke djeverujuć’ duše?

Odklikuje posestrima bajna:

Lale mile, drago djevovanje!

Nebih njime tebi pomanjkala,

Da me nije strava saplahala;

Vidiš druže dva gruba oblaka,

Jedan s mora drugi sa Dunaja,

Evo znaka iz oba oblaka:

Što sa sinjeg zamračio mora,

To će dić se bojna Gora Crna

I u zemlju naljeć’ Hercegovu;

A što ti se sa Dunaja vija,

To će ustat silna Sumadija,

Pa u Bosnu navaliti spravna,

A Turčina svuda izobilna,

I nizama i oružja silna;

Ter kada se sudru zlobljenici

Niz krajine krvlju zakuhane,

Ko će moći razbjerat’ užase,

Ko li komu dojavljati glase,

Gdje li dična ubrati kovilja,

Sa Avale i sa vrh lisinja. –

Nemogu ti mirkat na Dunavlje, -

Daleče je s’ mora na Dunavlje, -

Ja bih lahka salomila krila,

Dokle bih ti glase doniela,

Dosta mi je Zeta i Neretva,

A ročit’ ću Pivu i Banjane,

Neću krivat sve do Skadra grada;

A niz Dunaj pokumi mi drugu,

Što djevuje u čarobnu lugu,

Iznad bjela grada srbljanskoga

Kraj izvora Dositeja svoga,

Nad kim jošter kuka za Kosovo,

Pa je jurve Smilja dokukala.

Smiljana će ponabjerat smilja,

A ti djevaj komu likovalo,

Kako mu se na mezevu bralo!

Bože mio! čuda nemiona!

Gdjeno jutros iza zore rane,

Kad se s’ noćcom danak razstajaše,

Kô se stušti sa Dunaja hladna,

I pomrčè cielo podunavlje!

Nikom nije milo osvićanje,

I radje bi, da mu nema dana,

Kad milijeg neda osvićaja,

Jer vitlaju srde iz oblaka,

I na sedam granaju se traka.

Što su traci, što li su oblaci!

Oblaci su vojske srbijanske,

Što su traci na sedmero znaci,

To će udrit’ na sedam krajina,

Jer se sgnjevi Srbadija gnjevna,

Kad se sultan javi novobrani

Da ga Milan znadne gospodara

I pošalje harače na glave.

Plamom plahnu srbska zemlja ciela,

Pa se narod diže na oružje,

Knezu veljé, da sultanu kaže,

Da ga više nezna gospodara,

Nit’ će dati u harač dinara.

 

Kad se srbske savrvile vojske,

I sredale u šerege bojne,

Tu se istom braća upoznala,

Tu je brata Čeha i Hrvata,

Nije malo Rusa ni Bošnjaka,

A nigda će nestati Poljaka,

Gdjegod bilo krvna razgovora.

Svi se zdrave na uzgorne glave,

Nit’ plahuju što će vojevati,

Za slobodu svakomu prijaznu,

Ponajdražu turskim zlopatnikom,

Što no bratskog’ čaju požaljenja;

Pa kad njima izvojuju pravdu,

Čini jim se, sebi su dobili.

 

Podjè vojska kuda i oblaci;

Na pramove povili barjaci;

Nepitam te kolici barjaci.

No ko ti je srbskoj glava vojsci?

Vodj je glavom Milošev Milane

Od koljena Obrenova lane,

Što Miloše sobom slavan bješe,

 

To Milanu zgode donieše.

E srećno mu pošlo vojevanje!

Milan bere po junacim glave,

Koje bi mu vojske vodjevale.

Pa kad jih se nabrao junačkih,

K’Timoku će Horvatović Gjura,

Na Moravu Lješjanin Milojka,

Alimpića uza Drinu Ranka,

Nikolića k’ Ibru Tihomila,

A u Rašku Milojević Mila.

Te su glave na vojske redovne,

Dobrovoljcem beru se i same,

Njekud Joca Belimarkoviću,

Njekud topal Vlajkoviću Gjoka.

Pa se steće pokrenule vojske,

Izpod kobna Biograda grada.

Al’ je kršno pogledati bilo,

Gdje knez prati momke razigrane,

A četnici gredu pjevajući,

Hurra! kape u vise se viju,

Srbi idju, da Turke izbiju.

 

Al’ nu java kao nebojavna,

Gdje zagrmjè u pò biela dana,

Iznad stojna grada Sarajeva,

Pa se Turci ustraviše s’ javi,

Kano da su časi prikončali,

Ter grom strese na sudjene dane;

Al’ jih stišà žica brzojavna,

Da nepučè tries iz oblaka,

No pukoše na Drini lubarde,

Odkle Srblji na Bjeljinu pale,

Pa su pola jur sažgali grada;

Polovicu brane Bjeljinjani,

Nebiju se, da jih natrag vrate,

Jer eno jih sve do Rače ravne,

Rove rovu i zalihu vlače

Reć’ bi, tu će zimovat, junače.

 

Nu eto jim Muktara s’ Mostara

Pa nevoljne tvrdi brzojavke,

I još njeke redi zapovjedi,

A kasnjenju vremena nebilo;

Pa se hitro opremaju Turci,

Sjedobrci konje zauzdaju,

Mladoženje puškam hranu daju,

Momci glade nože za pojase,

A jagluke*) daruju djevojke, *) Jagluk: ubrusac.

Koja koga ima zaručnika;

Uza jagluk pjeva neboravku.

Kad joj dragi jataganom mahne,

Da Srbinu posieče glavu,

Nek’ namjeni na njezinu zdravu.

Pa sve hiti, da budu šehiti*),*) Šehit: mučenik za vjeru.

Il’ da jagmi ata osedlata,

Il’ vezeno sa Srbina ruho,

Ili tanku Anku Srbijanku,

Da bi mladu domu darovao,

Kô što su mu dovadjali stari,

Kad su s’ Crnim Gjorgjem vojevali.

 

Hitro kreću smjeli zatočnici

Za svečevu slavu vjerenici,

Ne iz sama Sarajeva biela,

No iz svije’ kotara inije’,

Što jih Bosna do Zvornika zbraja,

Sve slećelo na Bjeljinu bojnu.

A kad tamo, ali Srba nema,

Divno čudo, što je Srbljem bilo,

Pa jih nestà sa Bjeljina pusta,

Il’ bjegnuše od strah turačkoga,

Il’ usnili javu od prečega;

Čini mi se, nije vojska snila

Nò zapovjed na uztuk dobila.

 

Turci žedni prehoditi Drinu,

Njeki pješke, njeki na dorinu,

S’onu stranu večerat’ jaganjca,

Ručat ovna na Dort-jolu*) tovna *) Dort-jol: razkršće u Biogradu: četveroputje.

A Kurbane poklat’ u Vidinu;

I bi išli, vjera je objesni,

Da jim Muktar biesa nestiesni.

Reče Turkom, da negaze Drinu,

Već’ da uz nju podriemaju straže.

Isto Srbljem i Milan nalaže,

Da se straži i s’ njegovu stranu.

Pa su blizko ljeto ljetovali

Kako nigda Turci i Srbljani,

Jedan drugom davali duhana,

I duhali jedan na drugoga,

Dobro jutro izpod brka zvali,

A zlo jutro mišlju premetali,

Dokle komu i gore nedodje.

Taku mraku davorjè Podrinje,

Dokle goru nepobilo hinje.

Jadi moji na Javorju samo,

Gdje se rani Zache generale

Kako kukav prihronuti neće,

A griehota za’ nakog junaka,

Gdje ostavi tvrdje za Turaka,

Kakve nigdje nebijahu gradje

Uz cijelu za obranu Drinu.

 

Sad nam valja na Moravu saći,

Nije l’ na njoj boljega uhara.

Kamo sreća, da ni pošli nismo,

Lakše bi nam pregorjeti bilo,

Jer što bješe sile u Srbalja

I uprave i oprave prave,

Sve je tamo navio Milane;

Jer se odtud pobojà Turaka,

Aleksinca utvrdio grada,

Deligradu zatrapio ciela,

A stočio na Gjunisu snagu,

Naložio lubarde na grade,

A u grade natuljio momke.

Činjà mu se, da je sila jaka,

Što se neće pobojat’ Turaka,

I da može odagnati Turke.

Ali Turci vješti ubojnici,

Koliko su čuvali Vidina,

I uz Timok klance straževali,

I po koju preturili kavgu,

Ipak znali, gdje je glava kavzi,

K’ Aleksincu silu gomilali’

Ništa manje k’ tvrdu Deligradu,

A k’ Gjunisu najbolje uzdanje;

Pa su borbu zametnuli ljutu.

Drobili se utvrdjeni zidi,

Tiskale se usuporac vojske,

Jedni u grad a druzi iz grada,

Jedni riju, a druzi podrovaju,

Jedni mriju, druzi niču živi,

Jedni gone, a druzi se raze.

Horvatović i Černajev kruti

Gaze crnu krvcu do koljena,

Hrabre zdrave momke na srtanje,

Srću momci, al jih smrtca davi,

Puca puška, oku neda miga,

A topovi crnu zemlju raze,

Dok Gjunisa porazili tvrda.

Leže Gjunis, propalo ufanje,

Slomiše se krila Aleksincu,

Deligradu otvoriše vrata,

Dim se dimi do žarka sunašca,

I njegove zrake pomrčale.

Ali što se proz pomrčaj vlači?

Provlači se vojska uhrvana,

Nosi kući glave neshrvane,

Jer će valjat’ za vedrije dane

Kada gore Turkom zamračalo,

A zamrknut do Vidova dana.

 

Kad poniče Srbadija mlada,

Na uzmaku izpod Deligrada,

I procvieljè jadna i krvava,

Jer potavnjè lišce na mejdanu,

Ogranù je sa sjevera sunce,

Odkud nikog negrije drugoga.

Rieč reče, komu riet’ rači,

Da nemiču dalje potjerači,

Pa turačke zaprieše vojske,

A Ignjatjev padè Carigradu,

Pa se njeci speriše primiri,

Al’ šilobod proz ponjavu viri,

Da Srbija neostane sramna,

Nò na veće poprište pripravna.