уторак, 16. август 2022.

Smert Čengića

 


Smert Čengića

(G. 1840. od Lj. Martića.)

 

Knjigu piše Paša Stočeviću,

U Mostaru gradu bielomu,

Desnom rukom na livom kolinu,

Pak je šalje Gadskom kapetanu,

Po imenu Čengić Smahil-hagi,

U knjizi je njemu besiedio:

“O gazio, Čengić Smahil-hago!

U nedielju koja pèrva dodje,

Poslat ću ti Mir-alaja sina,

I snjim vojske petdeset spahiah,

Da ih pratiš doli u Grahovo,

U Grahovo i u Drobnjak tvèrdi,

Pa pokupiš porez i harače,

Sve harače od devet godinah,

A poreze ni broja se nezna.

Knjigu štije Čengić Smahil-haga,

Knjigu štije, bèrdu poskakuje,

Od velika zohra i veselja.

Malo vrieme u vriemenu bilo,

Al eto ti Mir-alaja sina,

I s-njim vojske petdeset spahiah,

Lipo ga je Čengić dočekao:

Častio ga nediljicu danah;

Kad nedilja puna izhodila,

Digoše se silene spahie,

I prid njima Čengić Smahil-haga,

S’ Mir-alajom Stočevićom mladim,

Pravo, zdravo ka Drobnjaku malu,

Baš pod kulu Keršikape kneza.

Pod kulom mu čador razapeli,

Pod čadorom turski poravnili,

Duhan suču, merku kahvu sèrču.

Spazila ih mlada popadia,

Posestrima Čengić Smahil-hage.

Pa zavika s’ sèrčali pendžera:

Zlo ga sio, Smajo pobratime!

Zlo ga sio i kahvu popio:

Ti ćeš noćas izgubiti glavu,

Eto na te Keršikape kneza,

Sa svojiem silnim Drobnjačanim,

Sve junaci, po desnici ruci,

Nego odi u tančicu kulu.

Al besiedi silan kapetane:

Bre, neluduj moja posestrimo!

Nebojim se Keršikape kneza,

Ni njegovih silnih Drobnjačanah,

Ni njegova Cetinjskog Vladike?

Malo vrieme postanulo bilo,

Kada bilo noći po ponoći:

Udariše mladi Drobnjačani,

Sa svojiem Kèršikapom knezom;

Sve pobiše Turke Mostarane,

Posjekoše Čengić Smahil-hagu,

Posječe ga Keršikapa kneže;

Odvede mu hata vilenoga,

Odnese mu na Cetinje glavu,

Pak dariva Cetinjskom Vladiki,

A on njemu stotinu dukatah.

Sam uteče Mir-alaje mladi,

A nebi ga ni on utekao,

Da ga nije dobar konj odnio?

Za njim viču mladi Drobnjačani:

Ajde kaži Paši Ali-paši,

Kaži tamo, što je bilo amo,

Kaži pravo tako bio zdravo! —




четвртак, 7. јул 2022.

Ivan Franjo Jukić - Sarajlije nevesele rad došastja Mahmut Paše i Carskog askera

  
Ivan Franjo Jukić

 



Sarajlije nevesele rad došastja Mahmut Paše i Carskog askera

(god. 1832.)

 

Viknu Vila sa vèrh Trebevića,

Dovikuje mlade Sarajlie:

Sarajlie, što ste nevesele?

Al je vaša hazan poharana,

Ali vas je zabolila glava?

Ali vas je vatra operžila,

Ali vas je vojska porobila?

Ali vas je voda oplavila?

 Govorile mlade Sarajlie:

Ja borati, prebiela vilo!

Nit je naša hazna poharana,

Niti nas je zabolila glava,

Niti nas je vatra operžila, 

Niti nas je vojska porobila

A ni plaha voda oplavila,

Već su nama tri žalosti naše:

Mahmut paša u Saraj’vo dodje,

I dovede tri buljuka vojske,

Jedno buljuk Arnauta ljuta,

Drugi buljuk Toske neoprane,

Treći buljuk careva Nizama,

S tog smo age verlo nevesele.




Ivan Franjo Jukić - Smert Kulin-kapetana

  
Ivan Franjo Jukić

 

Smert Kulin-kapetana

(G. 1806.)

 

Ali-beže ikindiu klanja,

Siv mu soko na ramena pada.

Beg Ali-beg siv-sokola pita:

Siv sokole, sivo perje moje!

Jesi l’ skoro pod Loznicom bio?

Fet Loznica je li učinjena,

Je l’ nam zdravo bosanski vezire,

I seraskier od vojske bosanske,

Je l’ nam zdravo sva ordia naša?

Zveče l’ toke Muje Aračića?

Vodaju l’ se konji Fidaića?

Pije l’ vino Maglaj kapetane?

Buba l’ bubanj Tuzle kapetana?

Je l’ nam zdravo Kulin kapetane,

I ostali mladi kapetani?

Şiy sokole begu progovara:

Ja sam sinoć pod Loznicom bio,

I Loznica fet je učinjena;

Zdravo mi je bosanski vezire,

I seraskier od vojske bosanske;

I zvekeću toke Aračića,

Vodaju se konji Fidaića,

Pije vino Maglaj kapetane,

Buba bubanj Tuzle kapetana.

 Al evo ti tužne glase dajem.

Pogibe nam Kulin kapetane!

Pogubi ga Čupiću Stojane

Na Mišaru polju širokomu.

 



Ivan Franjo Jukić - Usein Kapetan od Gradačca digao se je protiva Caru

  
Ivan Franjo Jukić

 


Usein Kapetan od Gradačca digao se je protiva Caru

(God. 1831-2.)

 

Podiglo se jato golubovo,

Iz široka polja Sarajskoga;

To nebilo jato golubovo,

Već to bile mlade Serajlie

Pred njima je Uso kapetane,

Pored njima Tuzla kapetane*

I odoše ka Ipeku ravnu.

Kad su došli ka Novu pazaru,

Pazarkinje pjesmu izpjevale:

»Useine, svetčevo koljeno,

A ti Tuzla, care od Stambula.«

I dojdoše ka Ipeku ravnu

Vas su Ipek listom porobili,

Porobili, pa ga zapalili.

Ljuto kunu sve Ipetske majke,

Ljuto kunu Ipekskog vezira:

Bog ubio Ipekskog vezira,

Gdi nam pušća jednog dušmanina

Dušmanina Usu kapetana. –

I uteče Ipekski vezire

I uteče žalostna mu majka.

Ja da vidiš Usu kapetana,

Šta on radi po Ipeku ravnu:

Tjera momke ostaše djevojke

I ostaše ostarile majke

Kukajući kano kukavice,

Prevèrćući kano lastaviec. –

Ja da vidiš Ipekskog vezira.

On ti idje caru čestitome,

Čini tužbu caru u Stambulu,

Car mu daje vojsku nebrojenu,

A pred vojskom pašu Mahmut pašu.

Kad je došo ka Novupazaru,

Govorimu Uso kapetane:

»Čuješ li me paša, Mahmut paša,

Turčin jesi, vjere neimadeš,

Nit imadeš dina ni amana

Niti postiš turskog ramazana,

Jer ti imaš doboš ko u kralja,

Vojska tvoja za Boga neznade.

Ostavila svetca Muhameda,

A obukla gjaursko hodjelo.«

Na to se je paša razljutio.

I on idje Šehru Sarajevu.

Na Pale je paša dohodio,

Na dobro ga Uso dočekao:

Iz pušakah mehkieh krušakah,

U zo čas ga tako dočekao.

Kad je treća noćca nastanula:

Pobieže nam Uso kapetane,

I ostale mlade Sarajlie

Sarajlie ponosite glave,

Poglavari Šehra Sarajeva

A prednjaci Use kapetana;

Pobiegoše niz Posavlje ravno,

Pravo, zdravo u zemlju Njemačku;

Jer je dao mito plemenito,

Dao Uso plete i dukate,

Da kaure na ruci imade.

Sve to njemu u zalud biaše;

Dobavi ga care od Stambula.

Pa ga pita silni Mahmut care:

»Što ti činiš Uso kapetane?«

Zar ti mećeš paše i vezire,

A u onoj Bosni ponositoj?

Kakve imaš careve fermane?

Znaš li bolan, Uso kapetane!

Da imadeš krila sokolova,

De s odletjo preko cérna mora

Da bi tebe opet dobavio,

Čuješ li me Uso kapetane?

Uso mu se krivo kuniaše:

Aman care, mili gospodare!

Nit sam metó pašah ni vezirah,

Niti mulah niti muselimah,

Nit’ ikakvih drugih poglavarah;

Već i mene sila nagonila,

Nagonilo šehru Sarajevo,

Nagonile baše Sarajevske.

Na to mu se care rasèrdio:

Baca Usu u zidan tamnicu,

Derža njega punu godinicu,

Uzima mu blago nebrojeno,

Na mukam ga care pogubio.

 

*Mahmut beg, koi je po nagovoru Serasker-paše Rešida ostavio svog druga Usu na ciedilu, i zato pašom posto. God. 1850. digne bunu i od poznatog junaka maršala Omer-paše predobijen bi i uhvatjen.

 





Ivan Franjo Jukić - Abdurahman paša izsieče sarajske baše

  
Ivan Franjo Jukić

 



Abdurahman paša izsieče sarajske baše

 

(god. 1827.)

 

Viče vila sa vèrh Trebevića,

Pak dozivlje mlade Sarajlie:

Sarajlie da vas bor ubije!

Jer ubiste Nakib efendiu,*

Brez careva biela fermana,

Brez pašine sitne burjuntie,

Brez kadine ućul-murasele,

Brez ilama kreševskog imama?

Kad vam paša u Saraj’vo dodje,

Tko će vama pašu dočekati

Tko l’ pod pašom konja prifatiti?

Tko li učit biele fermane,

Tko l’ pašine sitne burjuntie?

Eno paša u Zvorniku gradu;

Paša piše sitnu burjuntiu

Ter ju šalje k Šehru Sarajevu

A na ono sedam poglavarah:

Dodje knjiga u Šehr Sarajevo

A na onog Bakariu starog.

Knjigu uči Bakaria stari,

Knjigu uči, a suze proljeva,

Pa govori Bakaria stari:

Bora vama, moje age drage!

»Abdul-paša, mila majka naša

Sve nas zove ka Zvorniku gradu;

Spremajte se, moje age drage,

Spremajte se ka Zvorniku bjelu,

Svaki nosi po katuru blaga,

Ja ću nosit dvie mazge blaga.«

Spremiše se age Sarajlie;

Svaki nosi po katuru blaga

Bakaria, dvie mazge blaga.

Nanidjoše niz polje zvorničko;

Gledao ih paša sa pendžera.

Paša pita svoga terdžumana:

»Tkono jaši na pred na gjogatu?«

Terdžuman mu po istini kaže:

»Ono ti je Bakaria stari,

Dućan mu je na srid bezistena,

Kada hoće age Sarajlije

Kada hoće da čine vieće

Oni nejdju muli na mešćemu

Neg’ u dućan Bakarie starog,«

Paša pita svoga térdžumana:

»Tkono jaši drugi na vrančiću?«

Ono ti je Pinjo barjaktare,

Kahva mu je na srid Kolobare,

Kada hoće age Sarajlie,

Kada hoće, da čine vieće,

Oni nejdju muli na mešćemu,

Nego idju Pinji barjaktaru.«

Opet paša tèrdžumana pita:

»Tkono treći jaši na doratu?«

Tèrdžuman mu po istini kaže:

»Ono ti je aga Turnadžia

Dućan mu je na srid baščaršie,

Kada čine vjeće Sarajlie

On’ neidju muli na mešćemu

Već dućanu age Turnadžie. -

Štono jašu na dva dobra konja,

Ono su ti do dva Tamiščie,

Dućan im je na sried varoši.

Kad u jutru, jutro osvanulo,

Paša ih je redom izvodio,

Pa ih kolje kano janjce mlade.

Šalje momke svom bielu dvoru:

»Kaži te im viernim ljubama,

Da nejmade agah Sarajliah,

Redom ih je paša pogubio.

 

* Nakib efendia bio je otac sadašnjeg Fazli paše Šerifie. od. 1826. zato od Sarajliah kamenovan, što se je dèržo carske strane.





Ivan Franjo Jukić - Dželaludin-pasa izsieče Bosanske kapetane

  Ivan Franjo Jukić


 



Dželaludin-pasa izsieče Bosanske kapetane*

(god. 1821.)

 

Što se ono Travnik zamaglio,

Ili gori il ga kuga mori?

Niti gori nit ga kuga mori;

Djevojče ga s okom zapalilo,

S cernim okom kroz sèrčali pendžer:

Izgoriše dva nova dućana

I dva hana age Pelivana

I mešćema, gdi kadia sudi,

Kukajući, gorko proklinjući:

Bog ubio Sarajske prednjake!

Do dva brata, do dva Džingjafića,

I onoga mladog muselima,

I brata mu agu Sarajskoga;

Iz Travnika Rosić Mahmut-agu,

I Fudulu Inglez efendiu

I onoga Aliu poglavara!

Jerbo oni opanjkaše Turke,

Da predaju zemlju u kaure,

Opanjkaše Dželaludin paši.

Paša piše sitne burjuntie,

Pak sazivlje mlade kapetane

Saziva ih baš Travniku gradu.

Kad je bilo treći dan barjama,

Divan čini Dželaludin paša;

Sve mu lale na divanu stale,

Sva gospoda od Bosne ponosne:

Od Saraj’va age barjaktari,

Sve uleme i svi kapetani.

Kad je paša divan učinio,

Sve ih redom u hodaju zove,

Sve po redu zove kapetane:

Najpred zove Kulin kapetana,

Pak mu vadi knjige od Krajine:

»Čije l’ knjige čiji li su muhri?

Ja murtati, mladi kapetani!

Vi dajete zemlju u kaure,

Bez careva biela fermana,

I bez moje sitne burjuntie!«

Odgovara Kulin kapetane:

»Na milosti, mili gospodare!

Ja sam muhre u potrebi dao,

Zemlje nisam dao u kaure.«

Blizu sjedi mladjen Osman paša.

Progovara Dželaludin paša,

Svoj gospodi i svim ridžalima:

»Što li triba ovim murtatima?

Progovora mladjan Osman paša:

»Što tko traži, sve od sebe nadje!«

Onda paša viknu na kavaze:

»Zovite mi moga sad dželata,

Nek izsječe sve murtate ove.«

Do njeg siedi Emin efendia,

Sve veziru tiho progovara;

Nemoj paša, čestit gospodare!

Neg ih šalji travanjskoj tavnici.«

Na to se je paša smilovao,

I posla ih gradu u tamnicu,

Tembilj čini travanjskom dizdaru,

I zatvora od tamnice vrata. –

Neprodjoše ni tri bjela dana,

Paša piše sitnu burjuntiu,

Kad je bila ićindia mraku,

On je daje svojemu dželatu,

Da je nosi travanjskom dizdaru,

Da podavi mlade kapetane;

S njime šalje dva svoja kavaza.

Kad su došli gradu travanjskome,

Oni zovu travanjskog dizdara,

Da otvora od tamnice vrata.

Kad je aga razumio rječi

Oborio suze niz obraze,

Pa im daje ključe od tamnice.

Tad je džalat vrata otvorio,

Pa on zove Kulin kapetana:

Hodi beže, tebe vakat dodje! –

Kad je bilo noći po akšamu,

Zapucaše carevi topovi,

U Travniku na bjelome gradu:

Udaviše Kulin kapetana,

I Bajbuta amidžu njegova,

I Petrovca bega alaj-bega

A i Krupu harna kapetana

I Derventu jedinog u majke

I Maglaja, žalostna mu majka! —

Skupiše se sve žalostne majke,

Sve mi majke i sve mi ljubovce,

Sve ujedno, da žalost provedu.

Pak zakuka sinja kukavica,

U srid zime, kad joj nije vrime,

U Stambulu pred carevim dvorom,

To nebila sinja kukavica

Već to bila Derventina majka.

Pitao je carev haznadare:

»Sto je tebi cerna kukavico? «

»Nepitaj me carev haznadare!

Ja imadoh sina jedinoga

U Derventi u Bosni ponosnoj:

Udavi ga Džalaludin paša,

Udavi ga u Travniku šehru,

Prevari ga, ah da ga nebilo!

On ucvili mnogo siroticah,

I ostavi mnogo udovicah.«

 

* Dželaludin-paša, bio je jedan od najglasovitiih vezirah na Bosni; za pet godinah svog vladanja mnoge je baše i zulumčare izkèrčio, a kristjane obranio; al ga bosanski baše preko Janjičara-age tuže kod cara, te ga digne s Bosne, učinivši ga serasker-pašom protiva Gèrcima, što njemu bivši nepovoljno, otruje se i umre u Travniku god. 1822.