Bojevi - Crnogorski prvi

 

 Crnogorski prvi

 

Daj nam Bože sa Drine vedrine,

Jugovine od Hercegovine!

A kakva ćeš s’ Drine povedriva,

Kad se jako válim zavaljiva,

I s’ mrkiem zagrlja oblakom,

Što zajazi Šumadiju stravnu,

I nanosi kobi svakojake;

Išti jadan jugovinu pravu,

Što će mrke razmahnut’ oblake,

I pohabat strave svakojake.

Puhnù juže s’ mora razpuhana,

A ja vidjoh sriedom Banjana

Jaši junak tovna konja vrana.

Kakov junak, kakov li vranine!

Vranac mrvi pod sobom kamenje,

Da mu uzda neuzteže maha

Do sjutra bi sjezdio Konjicu,

Kamo l’ nebi sjutra k’ Nevesinju,

A kršniji na njemu jahače

Okom stiže ždrala pod oblake,

A što nebi zemlju pronikao,

Što se vrancu pod kopite sliga;

Junaka su brci progrušali,

Nije vjekom múku ujmovao,

Da su njemu s’ mliva progrušani,

 

Nò je s’ mùkom doslje kneževao,

Pa će mu se istom kneževanja,

Koje bi mu o pò muke bilo.

Nad očih mu šavka kosovljanka,

Na njoj kraguj razpirio krila,

A za njime tići sokoljani.

Što je kraguj, to Nikola kneže,

Što su tići, to su slobodići;

Gdjegodj kojeg’ podgojila majka

I do mužkog dohranila pasa,

Sletio je sinoć na Cetinje,

I kneževu ujagmio ruku,

Da ga nebi ostavio majci,

Jer ga nije za se njegovala;

Pa bi drúge ukorile majku,

E joj nije pošò na bojište.

Jučer kneže na Cetinju svome

Na vojvode razredio vojske.

Jednu dao Božku Petroviću

A drugu je vojvodi Milanu,

Obedvije s’ Arbanasku stranu;

Treću sobom vodi niz Banjane.

Eto sieva kneže niz Banjane

Kano mjesec niz jelove grane

A za njime sjaju perjanici,

Kapetani vjerni vjerenici,

Kano zviezde kad uz mjesec jezde.

 

Kamo li je napremio kneže?

Il’ će lovit divokoze brze?

Il’ srbskomu u pohode knezu?

Il’ njekojoj u svate djevojci?

Nije pošò loviti divljači,

Niti srbskom u pohode knezu,

Nò je voljan divna svatovanja.

Udaje se cura Nevesinjska

Konunuka*) Hercega Sćepana, *) Konunuka: prije praunuke.

Za nječesva prosca nehajana;

Knez joj bješe mušterija stara,

Ter pošto mu sudjena nebila,

Hoće da joj djeveruje vojnu.

Prodji kneže u sto dobrih kobih!

 

Prodje vesò kraj Bileća biela,

Kraj Bileća i kraj Korjenića,

Pjevajući konja igrajući;

Nikoga mu na susretu živa.

Dalje jaše poljem Gatačkiem

Do u dvore Čengićeve biele:

Ni tu nikog’ uočiti nema,

Jer i dvori ostali su pusti,

A kako je vidjet’ nemiono!

Zjaju vrata na četiri strane,

I prozori vjetre razklapani,

S’ kije’ njekoć Smahilaga silni,

Pasè oči niz poljanu čarnu,

Brojeć dime kmeta ponizanih,

I ornice šenicom posute,

I livade bujne nekosnute,

Po njih blazeć ate popinjate,

I omice nigda nefatate,

Vabec hrte i kerove lovne,

Što mu brza stizavahu zeca,

Na kapiju gdje ga love živa,

Dok mu bula na uranku biela,

Il’ robinja sanom razdragana,

Zamedjenu iznosila kahvu,

Da su agi sladjahni pogledi,

Il’ niz polje, il’ na ruke njene,

Što mu divlje zasladjaje mjene.

 

Pa je agi crnih noćih bilo,

Gdje bi spio u haremu blaznu,

Da su smjeli srčani Brdjani,

Il’ Banjani ili Grahovljani,

Da mu bune sane usladjane,

Prežajući ata iz ajata,*) *) Ajat: pojata.

Ili bielu sa čardaka vilu

Il’ njegovu sa ramena glavu.

Al’ nedao aga štetovanja,

Nit’ ždrebeta ulovit’ nejaka,

A kamo li vilu sa čardaka,

Gdje li rusu zarobiti glavu,

Dok mu kobna neupala sama,

I nju vila na Cetinje sniela.

Pa i Dedo, Smahilagin sine,

Očeve je hire sljedovao,

I njegove kobovao kobi,

I mladjahne dovoljio dobi,

U Lipniku u zamaku liepu,

Dok se nije zapašio Dedo.

Postà paša, padè agovanje,

S’ tiem upadè i Čengićevanje

I baštinska na uskoke kavga;

A pak kavge te nevolje male

Obedvie su strane željkovale,

E bi jim se pričinilo rada,

Neka ima guslam razgovora,

Jer mnijahu, ni života nije,

Kad nebilo pjesme sa gusala,

Pa nema se pravo zlovidjenje,

Gdje do skoro ljudi vlasteljani,

I gospoda pitomljena ina,

Istovjetne igre njegovali.

A što nebi gorostasi bojni,

Vjekom uz pás gvoždje milujući

A za druge skrbi neznajući.

Nu pošto se krajči divljačenje,

I svietu hoće pitomljenje,

Nije takom junačenju hara. –

I ti kulo, što si s’ bjesa slavna

I sa sjaja gromcih dževerdara,

I sa cvjela uznih tavničara,

Da si blage vile milovala,

Koliko bi draže fale brala.

Dok te kneže bavljà pomišljaje,

Mjereć’ krove zrnjem rešetane,

I vratnice gvoždjem oglodjane,

Po bielu dvoru na sve strane:

Pred njeg pade vučivuna drevna,

Njega stari devedeset ljeta,

Al’ ga mladi oko uvedrano,

Kano da mu ni pedeset nema,

I odielo tomu odgovara,

Al što toke nebjele njedara,

To mu sjedi zabjelili brci,

Pokloni se do zemljice crne,

Pa govori gospodaru knezu:

„Gledaj kneže do kamena sinja,

Ono ti je grob Smahila silna.

Težko bješe udarit junače

Na aginu četu neoprani,

A još teže agu prostrijeti,

Jere bješe rodjko od junaka,

Kakva danas nije u Turaka.

Al meni je sreća doniela

Ter ga s’ nogu ja ukidoh kneže,

I donesoh tvomu stricu glavu.

Blago mene! u tvojemu zdravlju,

Gdje ga stigoh i u grobu hladnu.” –

 

Popleskà ga po ramenu kneže,

Pa mu reče, gdje ga čuju druzi:

Živ mi bio Aleksiću Mirko!

Jošte desno oko neizdalo,

Stric je tvoje ličio junačtvo,

A pjeva se u svu Goru Crnu

Kako tvoja prostrie’ ga diljka,

A tiem ti je istor dovoljenje,

Što živ doprie’ mrtvu u pohode,

I u dvoru prenoći mu pustu.

 

Osù vojska preo Gacka ravna,

Nigdje nije od želje Turaka,

Samo na put sašli Metohljani,

S’ Metohije turskog zaseoka,

Pa na susret pozdravili kneza,

A kneže jim primio pozdravi,

I rekao, neka sjede s’mirom,

I svojije’ gledaju poslova.

 

S mirom vojska Zalom dogrebala,

U Zalomu Turke nabasala;

Pozdravili Turci iz busija,

I vojska se prahom odazvala,

Pa je prošla bez ikakva kvara,

Kud je roka na noćište doći.

A ročili na sried Nevesinja,

I pala je zdravo na noćište

S pram Palanke grada nebogoga;

Kad u jutru posegli k’ Palanci,

Ali tvrdi okolo nje šanci,

I sa njiha zjevaju lubarde.

Muktar paša zapovjeda vojsci,

Kakono će goste dočekati.

Zagruhaše topi sa šanaca,

Zagroktiše puške iz Palanke,

Puškarà se i dva i tri dana

Dok neplahnu u ognju Palanka,

Pa je pola ležè u požaru,

Pola ostà za sielo Muktaru,

A i ta bi ostala mu pusta,

Da nestiže kneza nenadana,

Od koga je nebilo mu kleto,

Da povrne vojsku s’ obsjedanja;

Pa se vojska povrnula bojna

Uz veselo polje Nevesinje,

Do gizdava dvora Ljubovića,

I u njemu obredio kneže,

Al’ nenašò nesudjenu ljubu,

Hercegušu curu zamjeranu,

Rad koje je svate podigao,

Ako nebi sudjena mu bila

Nebi li joj djeverovò vojnu.

 

Odtle navi kneže uznatrage,

Milo mu je kò da je dobio,

Jere ništa nije štetovao.

Pratili ga sarebrice Turci,

Kò da su ga u bježan navili

Pro Vrbice do Dola vučjega,

A kad pao u Vučidol kneže,

I njegovi bojci vježbovani,

Pojagmili oko dola klance,

Kako komu za dočeka zjali,

A knezu je lovit’ najgorega.

I stigli jih krvni pratioci,

I dolinu najazili ravnu,

Al’ u dolac nahrnuše vuci.

Koliko je po gorama vuka,

Reć bi svi su spali na poklanje,

Poklali se kako nigda nisu

Osim njekoč na Grahovcu malu;

Pun Vučidol navaljali mesa

I vrtače natočili krvlju,

I u krvi plivale su glave,

Pa i mrtve zjevale na žive.

I pokolju nebi kraja bilo,

Da tabori nedadoše ledja;

A po boru kako nebi dali?

Gdje pogibè ko bjè snaga njima,

Selim paša delija krvava,

A Osman se živ dadè u ruke,

Njekom Cuci Filipu valjanu,

Jer mu nebje milo umrijeti,

Kò što nije ni u Karsu bilo,

Kad u ruskoj vojsci vojevaše

Sa Šahinom bratom rodjeniem;

Pa kad Ruse zakružili Turci,

Udje Osman i Sahin sa njime

I u Tursku pristadoše vojsku;

Oba staše paše u Turaka.

Nu Osmana gdje će stići pravda.

Da se opet na starinu vine,

Valjda se je sjetio nevoljan,

Što mu rekoh kad povede vojsku

Iz Sarajva na kobno Trebinje:

Drž’ se Osmo! bježanova krajka,

Jer njegova pjevaljka je majka.”

 

Nije brojit moja braćo draga,

Koliko je upalo leševa.

Uz Selima brojili se samo,

Što su bili vojsci narednici,

Ni oni se pravo nezbrojali,

Neferi se i nebroje tužni,

Jere ginu kano glavodužni,

Na broj nije, ko hljeba nejije.

Muktaru je glava dobitačna,

Što je snese u Trebinje živu.

 

Gdje Vučidol očistili Turci,

Eto kneza slavna dobitnika

Na dozivak svojih pobornika;

Dovikuje proz dolinu druge,

Kolici su u životu bojni.

Ko živ osto, odazivlje zdravlje,

A koji se neodazvà druže,

Njega više ni dozivat’ nema,

A valjda se koji neodzvaše

Od petero svojih Petrovića,

Što su tudje skupa vojevali,

Kano što jih desetero bješe,

Na Grahovcu na pokolju divnu,

Pa ni jedan nije pomanjkao.

Nisu l’ take i danaske kobi,

Nebudu li: Bože kući zdravlje!

 

Pobralo se plieno po mezevu,

Puno svašta, najviše oružja,

Šest topova grla velikoga,

I zlaćeno ruho Selimovo,

I uz njega barjak od Alaja.

 Što mu alaj polišio cio,

Tijem knez se dovoljio liepo,

Pa povrnu zvate nagizdate.

Ako svati nevode djevojku,

Oni divno odavode roblje.

Kad na Krstac nastupio kneže,

Jedan dio druga ostavio,

A kad bio Duzi na Nozdrije,

Tu je drugi ostavio dio,

A treći je na Presjeku tvrdu,

E bi hćeli putovati Turci

Nek jim nije proza Dugu pusto.

 

Potom sobom odè na Cetinje,

Veselo mu lišce sa junačtva,

A punahne od dobitja ruke.

Za njim gmiže roblje nevezano;

Kako no bi njeg vezalo roblje

Da ga se je dolovilo živa.

Čim primakò ka Cetinju svomu,

Zazvonilo zvono s namastira,

Malahn zvečak Ivanbegovina,

Što je njekoč Vranji glasovalo;

Sad narodu javlja na Cetinju,

Gdjegodj su mu djetići dobili,

A za zvonom zgrmiše lubarde,

U došašće kneza dobitnika.

Sve veselo vrvi po Cetinju,

Njeko knezu prijanja za ruke,

Njeko rakčin hita pod oblake,

A troši se oblimice vince.

Ma i drugog vesela doglasa:

Ulak bahnù sa Morače hladne,

Ulak trče iza glasa viče:

Hurra! braća u Medunu gradu,

Dvojna vrieva i na drugo slavje,

Knez nadrobi i druge lubarde!

Grme one lomie uza stiene

Pucanj slavje, a stiene jav je,

I javlja se knezu napisano,

Od vojvode Boža Petrovića:

Zdravo kneže! i amo je živo,

Mahmud paša udrio na Kuče,

Pa nam gore bješe gospodare,

No je tebe na sried Nevesinja,

Al prestigoh na Fundini Turke,

Kano i ti na Dolu vučjemu,

Ter sam jih se navaljao divno,

Ležè leša petica tisuća,

Da ko broji i više bi bilo,

Pa evo me sada u Medunu

I njeg uzeh s’ trudom velikijem,

Taruć’ kosti, a lamajuć stiene,

Gube’ kape, skidajuć opanke,

Salomismo uz visove ruke,

Dok se nisu visi ponižali,

Hrabroj vojsci i vojvodi njenu,

I Meduna predali krvava.

Evo ti ga kneže na uzdarje,

Njim nakiti vukodolje slavje;

Nek te dvično proslavi Cetinje,

Jer smo i mi amo osvjetlali

I tvoj obraz i naše Cetinje.

 

Slavi kneže i Božovo slavje,

Drag mu Medun, kò medene sati.

Jagode mu pirom procvjetale,

Kò u momka istom rukovana

Za mladicu na prstenu liepu.

Blagodari i sreću i vojsku,

I odlične podarivà druge,

Pa u dvoru poravnio bjelu,

Odmorit’ se i napiti vina,

Troši kneže u zdravlje ti pivo!